Islamske temeKolumne i intervjuiU Fokusu

Arapski režimi su izdali Gazu. Vrijeme je za promjenu kursa

Jesu li čelnici arapskog svijeta spremni pojačati se i ispuniti obećanje istinske dekolonizacije? Narod je spreman. Oni samo trebaju svoje izabrane vođe, one koji im neće stajati na putu, već pomagati oslobodilačku borbu palestinskog naroda. Trenutak je sada i može početi tako što će sve arapske države prekinuti veze s Izraelom

Riječi nisu dovoljne. Rezolucije UN-a nisu dovoljne. Službene osude nisu dovoljne. Mala kap pomoći nije dovoljna. Sve su to prazne riječi i besmisleni postupci.

Dok se palestinski narod suočava s genocidom, s Izraelom koji ih neselektivno ubija, raseljava i uništava njihove gradove i mjesta, arapske države moraju djelovati na smislen način. Vrijeme je da arapski svijet, uključujući palestinske vlasti, nedvosmisleno prekinu diplomatske i ekonomske veze s izraelskom državom.

Sve države, po samom svom dizajnu, odgovaraju samo na vlastiti interes, a ne na moralne zahtjeve. Iako ću uvijek ostati predan iznošenju dokaza utemeljenih na pravdi, ovdje se želim usredotočiti na to zašto je u osobnom interesu arapskih država da odmah prekinu veze s Izraelom.

Iz dva glavna razloga, arapski režimi trenutno vide svoj osobni interes kao vezan za status quo, u kojem Izrael nastavlja sa svojim doseljeničko-kolonijalnim projektom, a arapske države ignoriraju palestinsku stvar.

Prije svega, boje se izraelske vojne moći, uključujući i činjenicu da je nuklearna sila. Arapske države ne vjeruju da je sukob s Izraelom u njihovom najboljem interesu, budući da bi Izrael i njegovi zapadni saveznici mogli uništiti arapsku vojsku.

Drugo, ti se režimi ne žele sukobljavati sa zapadnim silama. Svi oni shvataju da je Izrael imperijalna predstraža Zapada, a budući da su izračunali da se ne mogu suprotstaviti američkoj moći, odlučili su raditi u tim okvirima, što donosi i ekonomsku korist.

Istina, ekonomske koristi proizašle iz ovog pristupa uglavnom su koncentrirane u rukama manjine političkih i ekonomskih elita. Neki bi mogli ući u srednju klasu, ali, u cjelini, većina naroda u regiji nema koristi od ovog aranžmana i s pravom svoje vladajuće elite vide korumpiranima. O tome se radilo u arapskim pobunama 2011.

Premda su arapski režimi uspjeli poraziti ustanke i održati svoju moć državnim nasiljem – uključujući zatvaranje, mučenje, ubijanje, cenzuru i potpuni nadzor – revolucionarni duh nije poražen. Neminovno će ponovno ustati i zahtijevati pad ovih režima.

Iako političke i ekonomske elite ovo mogu vidjeti kao problem koji je moguće riješiti s kojim se mogu nositi kroz “sigurnosne mjere”, baš kao što su činile 2010-ih, upozorio bih da ne brkamo kratkoročne rezultate s dugoročnom stabilnošću – i što je još važnije, brkajući bogatstvo s dostojanstvom, istinskom slobodom i suverenošću.

Ljudi u cijeloj regiji ogromnom većinom podržavaju Palestinu iz različitih razloga, uključujući i to što vide palestinsku borbu kao odraz vlastite nevolje i želje za dostojanstvom i slobodom. Ohrabreni su kad vide kako se palestinski narod, s malo sredstava i bez formalne države, suprotstavlja svoj vojnoj sili SAD-a i Izraela.

Takve se misli brzo okrenu protiv režima koji tvrde da ih predstavljaju. Počinju se pitati zašto egipatski i jordanski režim nisu uspjeli djelovati kako bi ublažili patnje Palestinaca u Gazi, ili zašto Saudijska Arabija nije upotrijebila polugu svoje opskrbe naftom kako bi izvršila pritisak na SAD da prekine svoju podršku izraelskom ratu.

Iako bi ovi režimi mogli spriječiti svoje ljude da kolektivno izražavaju takva pitanja kao što su osnovni zahtjevi za režim, ta pitanja ostaju u srcima i umovima ljudi i o njima se raspravlja u zajednicama diljem arapskog svijeta.

Dakle, koji je osobni interes ovih režima da sada promijene kurs? Ukratko, odgovor je legitimitet.

Totalitarni režimi nemaju organsku vezu s ljudima kojima vladaju, nego oni koji se temelje na strahu. Iako se legitimitet vladajućeg režima može održavati silom kroz duga vremena, to je vrlo neučinkovit i nestabilan oblik legitimiteta.

Najbrži način da ti režimi razviju organsku vezu sa svojim narodom bio bi poduzimanje konkretnih akcija koje se suprotstavljaju Izraelu i SAD-u. Doista, palestinska borba može ovim državama ponuditi organski legitimitet kod masa. Tek tada mogu postati istinski oslobođeni i suvereni.

Postoji posebno mjesto u povijesti koje čeka da bude popunjeno; da se istinski vođe pojave i preuzmu baklju palestinskog oslobođenja. Sadašnji pristup arapskih država učinit će ih samo fusnotama u historiji; naknadna misao, jer su njihove riječi i djela samo izraz njihove nesposobnosti da se suprotstave imperijalnim zahtjevima američkog imperija. Moraju radikalno promijeniti svoje razmišljanje i zauzeti hrabriji stav protiv Izraela i američke imperijalne moći.

To ne mora nužno značiti rat sa SAD-om ili Izraelom. Ekonomski i politički pritisak može djelovati vrlo učinkovito, možda više nego ikad.

Arapske države imaju značajnu ekonomsku moć, i iako bi taj put bio dug i težak, one na njega ne bi krenule same. Bahrein i Bolivija već su prekinuli službene veze s Izraelom, dok su Čile i Kolumbija povukli svoje ambasadore. Mnoge druge zemlje podržale bi ovaj pristup jačanja političkog i ekonomskog pritiska na SAD i Izrael.

Globalna koalicija nacija može postati moćna sila ako se zajednički, otvoreno i izravno suprotstave američkoj imperijalnoj moći, s ciljem da je istisnu iz regije. Na isti način, Izrael se može natjerati da odustane od svog doseljeničko-kolonijalnog projekta. Poduzmu li se takve mjere, arapske države mogu prijeći iz redova u fusnotama historiji u pisanje potpuno nove knjige. Uvjeti su već uspostavljeni, a ljudi diljem svijeta – posebno na globalnom jugu, ali također i u Sjevernoj Americi i Europi – postaju sve zasićeniji euroameričkim imperijalizmom.

Jesu li čelnici arapskog svijeta spremni pojačati se i ispuniti obećanje istinske dekolonizacije? Narod je spreman. Oni samo trebaju svoje izabrane vođe, one koji im neće stajati na putu, već pomagati oslobodilačku borbu palestinskog naroda. Trenutak je sada i može početi tako što će sve arapske države prekinuti veze s Izraelom.

Muhannad Ayyash je autor knjige Hermeneutika nasilja i politički analitičar u Al-Shabaka, palestinskoj političkoj mreži. Rođen je i odrastao u Silwanu, Al-Quds, prije nego što je emigrirao u Kanadu gdje je sada profesor sociologije na Univerzitetu Mount Royal; ovaj je komentar napisao za Middle East Eye

 

Povezani članci

Back to top button