>
Protekfiriti kulturu i umjetnost: Film kao grijeh Protekfiriti kulturu i umjetnost: Film kao grijeh
Piše: Elvedin Subašić Problem je u muslimanskoj sunijskoj percepciji filma kao umjetnosti. Brojnim muslimanima film je suvremeni oblik ili recidiv džahilijjeta, kao manifestacija paganstva... Protekfiriti kulturu i umjetnost: Film kao grijeh

Piše: Elvedin Subašić

Problem je u muslimanskoj sunijskoj percepciji filma kao umjetnosti. Brojnim muslimanima film je suvremeni oblik ili recidiv džahilijjeta, kao manifestacija paganstva i mnogoboštva. Ovaj naširoko prihvaćeni vjerski stav je zapravo samo posljedica nepravilnog poopćavanja jednog segmenta islamske tradicije, prema kojoj je zabranjeno koristiti slike i ikone koje bi rezultirale iracionalnim predodžbama u svijesti vjernika i postale vizuelna manifestacija natprirodnih sila koje bi percipirali kao božanstvo

Davno je najslavniji muslimanski režiser Mustafa Akkad upozorio da muslimani moraju snimati filmove o sebi, ako žele promijeniti sliku o svojoj vjeri i kulturi. Sličnog mišljenja je inovinar publicista Ekrem Dumanli koji smatra da su sami Arapi krivi za negativnu sliku u filmovima, jer ne snimaju filmove niti ulažu u njihovu produkciju. O istom problemu govori i Jack Shaheen, ukazujući i na to da muslimani mogu mijenjati svijest javnosti i producenta u Hollywoodu putem filmova i građanskih udruženja i fondacija. On navodi primjer ruske fondacije čiji je aktivista Mark Gerzon upriličio sastanak holivudskih i ruskih producenata kako bi se promijenila slika Rusa u holivudskim filmovima. Kao pozitivan ili uspješan primjer može se navesti i kineski lobi.

Kineska mudrost

Šezdesetih godina Bruce Lee nije mogao snimiti film u SAD zbog rasizma prema Kinezima. Kinezi u filmovima Hollywooda prikazivat će se u svojim kineskim četvrtima kao imigrantski dio siromašne populacije u Americi, koji živi u nehigijenskim prostorijama s brojnom porodicom. Postoji niz holivudskih filmova o Kinezima koji su sa svojim trijadama bili konkurencija drugim kriminalnim grupama poput crnačkih gang-ova i japanskih jakuzza. Čak se i James Bond borio protiv kineskih komunističkih terorista u svojim avanturama. Ipak, zahvaljujući simpatijama publike prema vratolomijama i martial-arts ulogama glumaca poput Jackie Chana ili Jet Lija kao i milionskoj publici u Kini, koja uživa u akcijama holivudskih ostvarenja, uloga Kineza se drastično promijenila. Imajući u vidu zaradu u prepunim kino-dvoranama Kine, filmske kompanije nastoje predstaviti Kineza kao velikog borca, radnika i iskrenog stoika s egzotičnom kulturom i osjećajem za pravdu, a mudrosti kineskih staraca u formi savjeta također ne izostaju. Zapravo, stječe se dojam da su Kinezi u politici zaista pokazali svoju mudrost, koja se promovira u američkim filmovima kroz referiranje na drevnu kinesku baštinu. Sve je veći broj visokobudžetnih filmova koji se snimaju u suradnji s kineskim filmskim kompanijama kako bi mogli biti slobodno distribuirani diljem Kine, ali i zbog činjenice da kineske vlasti dozvoljavaju snimanje u Kini samo ako u produkciji učestvuju i domaće filmske kuće. Također, tu je i limit koliko se američkih filmova može prikazati u Kini, stoga je opća borba producenata i režisera da se filmovi svide kineskoj publici, prvenstveno kineskim vlastima. U februaru 2017. godine kineska filmska kompanija Perfect World Pictures postala je jedan od finansijera Universala, što je presedan u Hollywoodu. Drugim riječima, Kinezi su novcem u velikoj mjeri promijenili sliku o sebi u holivudskim filmovima, što ostavlja prostora i Arapima/muslimanima da načine određene napore u ovom pravcu.

Nažalost, muslimani još uvijek nisu spremni da usmjere sredstva brojnih fondacija na promociju muslimana kroz film. Ne treba smatrati nemogućim da će jednoga dana glavni lik u filmu vrhunske holivudske produkcije biti musliman. Naravno, ne da glumi muslimana, već da ostvaruje ulogu koja se ne dovodi u vezu s njegovim vjerskim uvjerenjem. U tzv. zlatnom dobu Hollywooda bilo je nemoguće vidjeti Afro-Amerikanca kao glavnog lika, heroja, dok su danas afro-američki glumci jedni od najplaćenijih u Hollywoodu. Štaviše, kada je trebalo glumiti Afro-Amerikanca  bijelci su bojili svoje lice kako bi predstavljali ovu populaciju. Naravno, i danas se otvaraju pitanja potencijalne diskriminacije ove populacije u Hollywoodu, ali činjenica je da su izgradili ne samo svoje mjesto u Hollywoodu, već i pokrenuli vlastite filmske kuće koje zarađuju milione, snimajući filmove kojima privlače gledaoce diljem svijeta, ali i ukazuju na probleme poput rasne diskriminacije.

Pojedini muslimani, pa i oni koji rade u Hollywoodu kao glumci ili slično, smatraju da je nadmoć Jevreja u filmskoj industriji glavni razlog loše slike o Arapima pa tako i muslimanima. Rabin Eric Yoffie iz Unije optužio je američke medije, političke i vjerske grupe za demoniziranje islama i stvaranje od Arapa „satanske ličnosti“. Ipak, kada se uzme u obzir da većinu holivudskih kuća posjeduju Jevreji, da su brojni poznati režiseri Jevreji ili jevrejskog porijekla (John Schlesinger, Woody Alen, Steven Spielberg, Sam Mendes, Roman Polanski, Sam Raimi, Stanley Kubrick, Sydney Pollack, Charlie Kauffman, braća Cohen, braća Fleischer itd.), kao i glumci/e (Michael Douglas, Jake Gyllenhaal, Scarlett Johansson, Adrien Brody, Natalie Portman, Ben Stiller, Harrison Ford itd.), slika muslimana u filmovima bila bi znatno gora da postoji agresivna politika promicanja antiarapskih i antimuslimanskih osjećaja. Pitanje je kako bi se Jevreji predstavljali u filmovima da su holivudske kuće u vlasništvu Arapa, jer pogledajmo sliku Jevreja u arapskom svijetu medija i kulture. Dodjela Zlatnog globusa 2019. godine samo je još jedna potvrda ranijih slučajeva koji pokazuju da Arap, time i pogrešnom logikom musliman, može naći svoje mjesto u Hollywoodu. Za najboljeg glumca je proglašen Rami Malek. Arap kršćanin, koji se s ponosom predstavlja kao Egipćanin, otvara vrata sebi i drugim Arapima kroz najpopularniju umjetnost u svijetu. Mahershala Ali, pripadnik muslimanske sekte ahmedije, dobio je nagradu za ostvarenje najbolje sporedne uloge.

Uglavnom, muslimani mogu imati priliku, kao što su dosada to činili u sportu i drugim oblastima, da sami sebe predstavljaju, odnosno budu dio filmskoga svijeta ako to žele. Prije svega, trebaju biti svjesni značaja filma kao medija, potrebe za usavršavanjem profesionalnih i tehnoloških resursa u ovoj oblasti te, naravno,  potrebe da konačno usklade svoj život s vjerskim, zapravo kulturološkim principima, u duhu vremena u kojem žive, makar to značilo redefiniranje tradicionalnih uvjerenja i običaja, poput zabrane slikanja, glume i bavljenja filmom.

Film kao grijeh

Iako postoji niz filmova kreiranih ili distribuiranih sredstvima različitih filmskih studija Hollywooda, u kojima se muslimani i islam predstavljaju u negativnom kontekstu, ipak postoji mogućnost ispravljanja ove percepcije aktivnim i pasivnim pristupom. Aktivni pristup podrazumijeva učešće muslimana, različitih muslimanskih firmi i fondacija, u samom snimanju filmova prvenstveno kroz finansiranje projekata i lobiranje, koje bi rezultiralo mogućnošću savjetovanja režisera prije snimanja filmova po uzoru na Kinu i Indiju, dok pasivni pristup znači monitoring snimljenih filmova i tendencija spram statusa muslimana u Hollywoodu, te kreiranje kritične mase za ispravljanje krivih predodžbi o muslimanima.

Najveći izazov u ovom pravcu djelovanja jeste indolentnost muslimana spram filmskog utjecaja u svijetu te još uvijek nejasan vjerski stav o snimanju filmova. Zapravo, problem je u muslimanskoj percepciji filma kao umjetnosti. Brojnim muslimanima sunijama film je suvremeni oblik ili recidiv džahilijjeta, kao manifestacija paganstva i mnogoboštva. Ovaj naširoko prihvaćeni vjerski stav je zapravo samo posljedica nepravilnog poopćavanja jednog segmenta islamske tradicije, prema kojoj je zabranjeno koristiti slike i ikone koje bi rezultirale iracionalnim predodžbama u svijesti vjernika i postale vizuelna manifestacija natprirodnih sila koje bi percipirali kao božanstvo. Kada bi se, umjesto ozbiljnijeg pristupa ovom fenomenu, barem artikulirala suština drugog hadisa o istoj temi, kada je Muhammed, a. s., dozvolio korištenje lutaka kao igračaka, film ne bi bio sofisticiranija forma idolatrije. Naravno, ključni problem u odnosu muslimana prema filmu je zapravo odraz njihovog problema u odnosu prema kulturi. Iako postoje upozorenja da istinske i odgovorne pobožnosti nema bez kulture (Adnan Silajdžić) te da religija ne može naći izraz izvan kulture (Tarik Ramadan), za mnoge muslimane kultura je novotarija ili samo još jedna forma antivjerskog stremljenja čovjeka koji je otuđen od svijesti tevhida. Stoga, nerijetko kod muslimana tekfir kulture i umjetnosti, te tako i filma, nije karakteristika samo fundamentalističkih puritanaca. Nažalost, ni u oblasti ove umjetnosti muslimani se nisu vodili islamskim principom dopuštenosti stvari, dok se ne dokaže suprotno.

Bijeg od filma kao umjetničkog izražaja je samo prva i nerealizirana faza (ekstremnog) tekfira. Još uvijek umjetnički najkvalitetniji i najpoznatiji film o muslimanima The Message, tačnije film o pojavi islama, najznačajnije svjetske organizacije muslimana nisu željele finansijski podržati. Do danas nije snimljen film bliske tematike sličnog kvaliteta, iako je prošlo nekoliko desetljeća. Potrebno je realizirati prvo ovu reduciranu fazu: snimanja filmova o islamu, da bi se došlo do druge koja ima univerzalni karakter: snimanja filmova koji nisu ograničeni vjerskim kontekstom, već promoviraju univerzalne vrijednosti prijemčive za svakog gledaoca.

cdv.ba 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.