Prosvjetno-pedagoški i književnokritički rad mostarskog muftije Ali-Fehmije Džabića

    Džabićev odlazak u Istanbul nije, na političkom planu, urodio plodom onako kako je on to želio. Međutim, njegov boravak u Istanbulu u kome je, zbog zabrane povratka u domovinu, ostao sve do smrti, dao je rezultate na drugim poljima – polju prosvjetno-pedagoškog i književnokritičkog djelovanja.

            Kada je Ministarstvo prosvjete postavilo Ali-Fehmiju Džabića za profesora arapskog jezika i književnosti na istanbulskom univerzitetu Dar al-funun. Tom prilikom je veliki turski pjesnik Mehmed Akif napisao veoma pohvalnu ocjenu o Džabiću u časopisu Sirati mustekim koji je izlazio jedanput sedmično.[1] Pod naslovom Dar el-funun talebesine mühim bir tebşir (Lijepa vijest za studente Dar el-fununa) Mehmed Akif je studentima skrenuo pažnju na profesora arapske književnosti Ali-Fehmiju Džabića koji je došao u Istanbul prije 5-6 godina. Mehmed Akif, koji se i sam bavio proučavanjem arapske književnosti, u susretima sa Džabićem mogao se i sam uvjeriti u njegovo poznavanje historije Arapa i arapske književnosti. Džabić je dobro poznavao predislamsku poeziju Arapa, a također i kasniju, iz vremena pojave islama i njegovog razvoja. Mehmed Akif je istakao Džabićev neumorni obilazak istanbulskih biblioteka u kojima je radio, kao i njegovu izuzetnu sposobnost i stručnost u profesorskom poslu.

            Džabićeva kuća u Istanbulu bila je mjesto gdje su se često susretali učenjaci iz Istanbula, ali i iz drugih krajeva i zemalja koji su dolazili u Istanbul. Jedan od njih, urednik naučnog časopisa al-Manar iz Kaira, Muhammad Rašid Rida, predstavio je u tom časopisu Džabićev rad i rekao, između ostalog, slijedeće: «Nema ni u Egiptu niti u Siriji niko ko je toliko zaokupljen genealogijom Arapa, njihovim pjesmama i njihovom književnošću kao ovaj mostarski i hercegovački učenjak koji je naučno izrastao pod austro-ugarskom vlašću.»

            I ostali podaci iz svakodnevnog života Ali-Fehmije Džabića govore o tome koliko je on, iako stranac, u svoje vrijeme poštovan među naučnim, ali i širim krugovima Istanbula.

            U Istanbulu je Džabić radio na pripremi svojih djela Husn as–sahaba fi šarh aš‘ar as–sahaba i Tilbat at–talibfi šarh Lamiyya Abi Talib iz oblasti komentiranja klasične arapske poezije.

            Ovdje želim skrenuti pažnju na činjenicu da je forma komentara najzastupljenija forma u bosanskohercegovačkoj književnosti na arapskom jeziku i obuhvata većinu disciplina, tako da nema skoro nijedne oblasti duhovnog stvaralaštva u kojoj nisu zastupljeni i komentari djela, bez obzira na to da li je riječ o poetskim djelima ili djelima iz, naprimjer, gramatike, leksikografije, dogmatike, filozofije itd. Iako na prvi pogled komentar može izgledati kao nesamostalno, neoriginalno djelo zato što nastaje uz drugo ili povodom djela drugog autora, ali nerijetko i uz svoje vlastito, ili se veže čak i uz komentar, pa nastaje komentar komentara, tj. glosa, ipak dublji uvid u komentar ili glosu pokazuje da je autor, želeći da pojasni, produbi ili ispravi tekst na koji se  oslanja, dao znatnu mjeru svog vlastitog, originalnog, čime je dao određen doprinos onoj oblasti u kojoj se kreće to djelo. Zbog svega toga smatramo da na komentar kao formu književnog izraza treba gledati kao na naučni prilog disciplini na koju se odnosi i uz čije se djelo veže.

            Džabićevo djelo Husn as–sahaba fi šarh aš‘ar as–sahaba (Razgovor o tumačenju pjesama Muhamedovih drugova), predstavlja prvi komentar jednog našeg autora na arapskom jeziku iz područja arapske. Sam autor u uvodnom dijelu (str. 2-7) govori o nastanku djela i o svojoj želji da savremenom čitaocu predstavi bogato pjesničko blago jednog perioda stare arapske poezije. Kako je to poduhvat na polju na kome se još niko nije okušao, on donosi biografije svakog od navedenih pjesnika, zatim njihove stihove, a onda i komentar tih stihova. Pošto je prikupljeni materijal bio obiman, autor ga je namjeravao podijeliti na tri dijela, prema rimi. Na kraju ovog uvodnog dijela autor se obraća čitaocu s molbom da mu eventualne greške u radu oprosti, jer za većinu ovih pjesama nije našao komentara u literaturu kojom se koristio, iako je ona obimna.

            U prvom svesku obuhvaćene su biografije 61 pjesnika – ashaba i doneseno 785 njihovih stihova. Ovaj svezak je završen, kako je to autor naveo na kraju knjige (str. 362) 1908. godine i iste godine štampan u Istanbulu, u štampariji Rošen. Nažalost, samo jedan od tri predviđena sveska ugledao je svjetlo dana, dok se o sudbini druga dva sveska ovog komentara ništa ne zna. Oni nisu sačuvani ni u rukopisu, pa se tako ne može izreći sud o jednom radu koji bi sigurno zavređivao daleko više pažnje kada bi bio kompletan i kada bi se moglo pristupiti njegovom proučavanju, jer bi omogućio da se bolje osvijetli ličnost Ali-Fehmije Džabića kao antologičara i kritičara pjesničkog stvaralaštva stare arapske poezije.

            Drugo Džabićevo djelo Tilbat at–talib fi šarh Lamiyya Abi Talib (Učenikova želja za objašnjenjem Abu Talibove Lamijje), obimom je mnogo manje, jer se radi o komentaru samo jedne pjesme. Ovo djelo je sačuvano u cijelosti i također štampano u Istanbulu.

            U uvodu djela Tilbat at–talib fi šarh Lamiyya Abi Talib Džabić govori o načinu na koji je pisao ovaj komentar, ukazuje na nedostatak literature koja bi mu pomogla u radu i iznosi čitav splet okolnosti, te istorijski okvir u kome je nastala Abu Talibova Lamiyya, da bi tek poslije veoma opširnog uvoda prešao na komentar same kaside, stih po stih.

            Prateći Džabićev komentar moramo zapaziti serioznost koju on pokazuje u objašnjavanju pojedinih riječi, u davanju ocjena ličnosti koje se spominju u kasidi, u načinu izražavanja određenih pojmova, upotrebi pojedinih oblika izvedenih iz nekog korijena, u razlikama među raznim primjerima kaside, u upotrebi aktivnog ili pasivnog oblika glagola, jednog ili drugog prijedloga uz neki glagol. Svemu tome Džabić poklanja punu pažnju.

            Obimna je literatura kojom se Džabić koristio u radu na ovom komentaru. Ako pogledamo citate mnogobrojnih pjesnika čijim je stihovima ilustrovao svoje shvatanje pojedinih riječi i njihovog značenja u određenom kontekstu, vidjećemo koliko je široko njegovo poznavanje klasičnog arapskog pjesništva.

            Najčešće citirani pjesnik je Hassan b. Labit. U svom komentaru Džabić na deset mjesta donosi po jedan ili dva njegova stiha, na jednom čak osam stihova, kojima objašnjava određene riječi ili stihove pozivajući se na poeziju ovog poznatog pjesnika iz 7. stoljeća – pjesnika koji u jednom periodu svog stvaralaštva pripada pjesnicima predislamskog perioda, a u drugom, kasnijem periodu on je pjesnik – ashab, tj. pripada krugu Muhamedovih drugova. Tako mu je Džabić posvetio dosta prostora i u djelu Husn as–sahaba fi šarh aš‘ar as–sahaba, donoseći više njegovih stihova uz  komentar.

            Od predislamskih pjesnika stihovima su zastupljeni an-Nabiga ar-Rubyani čiji su stihovi Džabiću poslužili kao ilustracija na četiri mjesta u komentaru; Zuhayr b. Abi Sulma – poznat kao autor jedne od čuvenih muallaka; ‘Antara b. Šaddad – pjesnik čija su preokupacija rat i ratni podvizi; Labid b. Rabi’a – jedan od najkasnijih predislamskih pjesnika; Imru’ ul-Qays – najpoznatiji predislamski pjesnik, ali i neki manje poznati pjesnici predislamskog perioda arapske poezije.

            Džabić navodi stihove i nekih pjesnika koji se svojim stvaralaštvom javljaju u «prelaznom» periodu, pa su jednim dijelom pjesnici džahilijjeta, a kasnije islamski pjesnici. Među njima je najpoznatiji Ka’b b. Zuhayr, autor kaside Lamiyya koja je poznata i pod imenom Banat Su‘ad, prema početnim riječima ove kaside.

            Od pjesnika koji se javljaju nakon pojave islama često susrećemo stihove al-Farazdaqa, Ğarira i al-Aktala – tri pjesnika koji čine prvu klasu u podjeli islamskih pjesnika.

Džabić se najčešće poziva na značenje pojedinih riječi u stihovima citirajući ajete (kur’anske rečenice). Oni su korišteni na 24 mjesta kao polazna tačka za objašnjenje riječi ili kompozicija. Tamo gdje smatra da je potrebno dopuniti citat iz Kur’ana, Džabić se poziva i na djelo Kaššaf – komentar Kur’ana autora Zamahšarija.

            Džabić se koristio i djelima koja sadrže biografije Muhameda i njegovih drugova – ashaba, kao i komentare tih djela. Među njima je najčešće korištena biografija Muhameda Siratu Ibn Hišam, te djela ar-Rawd al-unuf as-Suhaylija, al-Isaba bi tamyiz as–sahaba al-Asqalanija i druge.

            Od gramatičkih djela koja je koristio u ovom komentaru, navešćemo djelo aš-Šafiya Ibn Hağiba, Sibawayh – djelo poznatog arapskog gramatičara nazvano po nadimku autora, Mugni al-labib Ibn Hišama i Misbah – poznato djelo iz arapske sintakse, čiji je autor al-Mutarrizi.

            Među djelima iz oblasti leksikografije, Džabić se poziva na najpoznatije rječnike klasičnog arapskog jezika – Lisan al-‘arab, al-Qamus i as–Sihah.

            Još su mnoga djela iz različitih oblasti pisanog stvaralaštva poslužila Džabiću na pojedinim mjestima kao putokaz za objašnjenje određene riječi ili kao potvrda da njegovo mišljenje o izvjesnom pojmu dijele i drugi autori, a ponekad i kao diferencijacija različitih stavova u proučavanju leksike ove kaside.

            Poređenjem stihova pjesme sa Džabićevim komentarom može se primijetiti da on detaljno objašnjava skoro svaku riječ u stihu i da ta objašnjenja potkrepljuje korištenjem raznovrsne i obimne literature. Da bi bio što uvjerljiviji, on često daje više primjera za objašnjenje značenja jedne riječi, tako da to ponekad djeluje kao opterećenje za čitaoca. Analizirajući pojedine riječi ili rečenične konstrukcije u stihu, Džabić, u stvari, piše male eseje, rasprave iz jezika, književnosti, istorije, religije, sve u želji da tekst što više približi čitaocu. Jer, ne treba zaboraviti da je komentar kaside nastao stoljećima poslije nje, pa da su mnogobrojna objašnjenja i citati ipak nužni da upute čitaoca na specifičnost određenog značenja.

            Metodologiju Džabićevog rada na ovom komentaru odredili smo, prateći komentar svakog stiha posebno, prema slijedećim principima:

a)      na planu proučavanja jezika:

–          morfološka analiza

–          sintaksička analiza

–          leksikološka analiza

b)      na planu istorijskog konteksta.

–          genealogija pojedinih ličnosti

–          Kur’anskih citati

–          islamska tradicija

–          ostale napomene i objašnjenja

c)      na planu proučavanja književnosti i književne kritike:

–          stihovi drugih autora

–          navodi iz drugih komentara

–          zamjerke komentatorima

–          kritički tekst pjesme

–          citati iz drugog komentatorovog djela

–          problemi metrike i rime.

Kako je svako «književno djelo već po svojoj prirodi takva jezička organizacija koja svoje krajnje značenje otkriva u kontekstu složenih društvenih procesa čiji dio i sama predstavlja», neophodno je da se predstavi taj «kontekstualni krug» u kome je djelo nastalo, tj. «lične, književne, ideološke, kulturne, društvene i druge okolnosti u kojima je djelo nastalo.»[2] Sve to dovodi do potrebe za istorijskim predstavljanjem događaja i ličnosti čije upoznavanje vodi ka razumijevanju teksta, do citiranja drugih pjesničkih djela u čijim je pojedinim stihovima upotrijebljena određena riječ u posebnom, nesvakodnevnom značenju, do navođenja drugih pojmova bez donošenja vlastitog suda, te na kraju do zamjerki drugim autorima i komentatorovog neslaganja sa njihovim stavovima i neprihvatanja takvih stavova. Već smo prije istakli da je Kur’an predstavljao važan izvor za izučavanje klasičnih arapskih tekstova, kao i predislamska poezija i poezija onog perioda u kome je nastala i kasida čiji se komentar ovdje daje, te druga djela kao što su biografije, antologije, rječnici, gramatike i slično, sve do komentara o metrici u kasidi.

            Kada uporedimo sve ove primjere, kao i one koji ovdje nisu navedeni, a nalazimo ih u djelu, doći ćemo do spoznaje da je Džabić komentator koji čitaocu nudi objašnjenje teksta, dakle, ono što je bitno za razumijevanje poezije sa stanovišta hermeneutike. On je kritičar u onom smislu riječi koji daje Rolan Bart kad kaže «kritičar jecommentator – on rastavlja djelo da bi ga ponovo, kroz svoje pismo, sastavio i tako objasnio, pa možda i razumeo. Funkciji commentatora tačno odgovara kritički posao odbira konkretnog smisla iz univerzalnog smisla dela.»[3]

Smatramo da ovo djelo ukazuje na Džabića kao vrsnog poznavaoca arapskog jezika i klasične arapske književnosti, a posebno poezije, istorije Arapa i islamske civilizacije, kao i poznavaoca drugih književnih kritičara i njihovih djela čijem mišljenju ponekad s pravom nalazi zamjerke i konfrontira se s njima. Time on predstavlja karakterističan primjer kritičara-komentatora među našim autorima koji su pisali na arapskom jeziku. Ono što «nedostaje» ovom komentaru je estetsko vrednovanje djela. Riječ nedostaje stavili smo u navodne znake jer smatramo da je autor postigao cilj: čitaocu olakšati shvatanje teksta. Jer, «sud, ocjena, nije nužan dio kritike, kako se katkada staromodno misli… Naprotiv, bitno je tumačenje, objašnjenje, subtilitas explicandi, kao čin spoznavanja, koje je svrha sveukupne kritičke metodologije.[4]