Prostačenje na javnim površinama: U BiH se psuje redovno, maštovito i inovativno

Piše: Nermin Spahić

Postaje očigledno da našem društvu odgoj djece dolazi na listi prioriteta odmah iza uzgoja rabarbare i cikorije u Sjevernoj Koreji. U percepciji prosječnog bosanskohercegovačkog državljanina dijete predstavlja filadendron kojeg je isključivo potrebno dobro zalijevati koka-kolom da bi ono jednog sunčanog majskog maturskog dana izraslo u predivno stablo. Doduše, bez puno lišća na sebi, ali šta da se radi, modni trendovi su neumoljivi. No, ostavimo roditeljsku botaniku za trenutak po strani.

Počastvovan sam time da skoro svaki dan prolazim pored obližnjeg srednjoškolskog centra i skoro svaki put se rezignirano zapitam kuda ide naše društvo sa ovakvom duhovno retardiranom i neodgojenom omladinom. Možda vam ove kvalifikacije zvuče pregrubo, ali odsustvo bilo kakvih normi i restrikcija u ponašanju i ophođenju prema drugim ljudskim bićima (i životinjama) poprima obrise kataklizme tri puta gore od poplava i pet puta gore od skorog ispadanja naše reprezentacije u grupnoj fazi na Svjetskom prvenstvu. Teško je proći tu kratku dionicu, a da barem nekoliko puta vaše uho ne ulovi psovanje Boga, majke, nane ili neki drugi vid neartikulirane agresivnosti iz usta naše mladalačke elite.

Stanje u obrazovnim ustanovama je, blago rečeno, katastrofalno. Već osnovci, onako rutinski, jedan drugom spominju majke i nane, a u srednjoj školi to se ionako podrazumijeva. To, naravno, niko ne smatra problemom, niti bilo ko nešto poduzima, iako bi nam to valjda trebao biti znak da su svi odbrambeni mehanizmi pali i da smo odavno ušli u crveno. Tamo gdje psovke ne bi nikako smjelo biti, nje očito ima najviše. Poseban je doživljaj prisustvovati nekom sportskom nadmetanju i svjedočiti vatrometu urlanja i vulgarnosti. Naši miljenici, nadahnuti svojim ispraznim idolima i vulgarnim roditeljima, ne biraju riječi, ni fraze da iskažu svoj takmičarski duh. Gledajući ih tako, čovjeku se čini kao da im je cilj bolje opsovati, a ne bolje igrati. Ni nježniji spol ne zaostaje. Naprotiv. Neopisivo je odvratno čuti srednjoškolku kako histeričnim glasom po nekoliko puta u rečenici spaja “je” i “be” uz to spominjući muški spolni organ.

Ono čime odiše ponašanje velikog dijela naše omladine jesu duhovna plitkoća, pop trash, kič i hronično odsustvo elementarnog kućnog odgoja. Scenarij iz najglupljih američkih teen komedija polahko postaje stvarnost.

Govoriti da ima i fine djece u ovom je slučaju suvišno, jer ta finoća, za razliku od gore spomenutog neodgoja, nije dominirajuća i zarazna, pa se uglavnom gubitnički povlači pred udarom primitivizma.

Šta takvim “obrazovanjem” i društvenim ambijentom dobijamo?

Dobijamo predsjednika jednog bajnog entiteta, takozvanog “velikog baju”, koji na političkoj tribini ispred intelektualne elite psuje kao kočijaš i ponaša se kao na svadbi pod šatorom, dok jadnici aplaudiraju na vulgarnosti i dobacuju novinarki poput drvosječâ konobarici.

Dobijamo i malo manjeg baju, inače načelnika jedne krajiške općine, koji na sjednici općinskog vijeća kao primjer funkcioniranja budžeta uzima i slikovito,do u detalje, opisuje silovanje religiozne kršćanke.

Dobijamo i našu televiziju i kinematografiju koje nas svakodnevno ponižavaju i siluju naše dostojanstvo i intelekt očajnim filmovima, serijama, reality programima i takmičenjima koji manjak kvaliteta pokušavaju nadomjestiti zabavljanjem gledalaca psovkama i prostaklucima. Oni su neizostavna lektira za našu vrlu omladinu još od malih nogu.

Dobili smo (i brzo zaboravili) jezovite skandale sa javnim premlaćivanjem srednjoškolki u Tuzli i “bitch fightove” uz psovanje Boga. Svi znamo da je to samo vrh ledenog brijega i da se bojimo i pogledati dublje ispod površine jer znamo šta sve možemo pronaći. Kao i većina drugih krucijalnih tema, nama je to predstavljalo samo vijest na ekranu iako nam se te stvari dešavaju pod prozorom.

Nije samo obrazovanje naš problem. To pokazuje činjenica da, kada je u pitanju prostačenje, nema puno razlike između političara, profesora ili doktora i radnika na mješalici betona ili klošara sa ulice. Svi psuju i svi uživaju u tome.

Neko će reći da nije samo kod nas tako, a ja bih ipak rekao da nigdje nije kao kod nas. Mi smo društvo kojem su psovka i vulgarnost postali dio identiteta. Psujemo redovno, maštovito i inovativno. Psovka nam je bolja što je originalnija i što više šokira. Najčešće stradaju nezaobilazni vjerski termini, članovi uže porodice, te žitarice i pekarski proizvodi. Tu je i verbalna demonstracija homoseksualnih sklonosti kroz spominjanje očeva, rektuma, spolnih organa i sličnih gadosti.

Javno psovanje sve manje predstavlja sramotu, niti se kvalificira kao nešto negativno. Iako je ovo problem cijelog društva i institucija koje uopće ne rade svoj posao, ključ ipak leži u degradiranim porodičnim vrijednostima i poretku, dominirajućem primitivizmu i moralnom krahu. Tu više nema roditelja, niti djeteta, ni autoriteta, ni odgoja, nego jedan veliki kolektivni “Big brother”, nekad uz kamere, a nekad bez njih.

Zašto smo postali društvo psovke i vulgarnosti, zašto se primitivizam baštini kao kulturno naslijeđe ovih prostora?, dalo bi se naglabati u mali milion dijaloških emisija, ali od naglabanja nema ništa. Potrebno je djelovati.

Zato, dozovimo se dok ne bude kasno i krenimo u duhovnu obnovu naše porodice i društva. Spasite svoju djecu tako što ćete ih učiti lijepom govoru. Prije svega, naravno, vi prestanite biti plitki i djetinjasti tako što više nećete psovati i smatrati takvo nešto zabavnim i  poželjnim. Valjda nam je svima jasno da psovanje nije nikakvo civilizacijsko dostignuće, već odraz lične nemoći i nedostatka odgoja.

By the way, ono za reprezentaciju sam se šalio. Naprijed Zmajevi do finala! Što se tiče svega ostalog, bio sam mrtav ozbiljan.

minber.ba