Stalno smo u nekoj žurbi. Nikako da stanemo malo da predahnemo, da udahnemo, da razgledamo svijet oko sebe. Ne mogu da se načudim tom našem načinu života. Dani prolaze i kada upitamo jedni druge kakav nam je bio dan, rijetko ko zna da kaže šta je sve vidio, naučio u tom danu. Ma proletio je kao treptaj okom. Čudno je to znate. Mi znamo da je svaki dan jedinstven, ne može se ponoviti, ne može se vratiti a opet ga puštamo da proleti i da sa sobom odnese sve ljepote koje smo mogli spoznati a nismo.
Međutim, postoje oni koji znaju da uživaju u blagodatima Gospodara svoga. Oni koji u jednom danu pokupe svu ljepotu ovog svijeta, oni koji dišu punim plućima, koji vole ljude, koje se smješe svakom prolazniku. Ja mislim da ih sretnete u toku dana makar jednom. To su ona djeca, oni ljudi koje naše društvo većinom ignoriše, nema vremena za njih. A oni su tu, stoje, čekaju da im pružimo ruke, čekaju da im udjelimo koji osmijeh, da im kažemo neku lijepu riječ.
Kaže Allah dž.š.:
– Zar ne vidiš Kako Allah navodi primjer – lijepa Riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u Zemlji, a grane prema nebu;
-ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi -, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.
– a ružna Rijeć je kao ružno drvo: išcupanom drvetu s površine Zemlje nema opstanka.
(24, 25, 26, ajet sure Ibrahim)
Znate danas su nam i riječi postale skupe, škrti smo i na tome. Čekamo samo da nam dan prođe i većina nas se vodi onom ne rečenicom: „Ne pitaj me danas ništa, nikako nisam dobro. Dan mi je užasan, ne mogu da stignem…..itd…“
Lijepi moj insanu zašto nisi dobro?
Da li si ustao slučajno bolestan, gladan, žedan?
Da li si ustao sa brigom kako ćeš preživjeti ovaj dan?
Da li je tvoja porodica bolesna?
Da li si od onih koji se bore sa svojom djecom za male uspone u životu?
Da li si od onih kojima je jedna jedina riječ njegovog djeteta vrednija od svega čemu ti robuješ?
Ako nisi ni u jednoj od ovih kategorija ŠTO SI NESRETAN?
Znaš zašto ne možeš da stigneš uraditi sve?
Nisi poredao prioritete kako treba. Znaš, uzeo si prolaznosti važnije od vječnosti. Ne možeš ni postići sve što želiš jer sve brzo prođe, ne možeš sve to u jednom danu „uhvatiti“. Zastani, udahni, nasmješi se i pusti da prođe sve što će proći. Nauči sebe da budeš bolji čovjek. Odgoji sebe da ti glavna zadaća bude svaki dan da se nasmiješ ljudima, da pomogneš starcu da pređe ulicu, da udahneš zrak i kažeš: „Hvala Allahu koja ljepota.„
Zar ne vidiš kako vrijeme brzo prolazi. Zamisli taj osjećaj da kada ti bude najpotrebnije na vagi tvojih djela prevagne taj dječiji osmijeh, prevagne dova starca kome si pomogao da pređe ulicu. Zamisli tu ljepotu, nisi uložio skoro ništa a dobra djela rastu, rastu, rastu….
Ja bi voljela da nastavim svoju priču o jednim posebnim bićima. Posebnoj djeci, posebnim ljudima. Ja ih volim, svaki dio mog bića voli te male, hrabre borce. Njih nazivaju djeca sa posebnim potrebama, osobe sa invaliditetom, nekako meni to zvuči malo grubo. Ja ih volim nazvati djeca sreće. Ljudi koji osmijehom žive. Ne može to da razumije baš svako. Zato smo tu gdje jesmo. Ne poštujemo različitosti drugih lica. Znate kako kažu za djecu sa Downovim sindromom – djeca suncokreti. Meni je prva asocijacija na to ponosni suncokret, koji diže svoje latice ka suncu, uvijek nasmijan, sretan, spreman da usreći sve ljude oko sebe. Takva su ta djeca, i ne samo oni koji imaju Downov sindrom, nego sva djeca koja su poslata da nam budu veliki učitelji na ovom dunjaluku. Kada prođete ulicom i sretnete nekog insana čiji fizički izgled se dosta razlikuje od vašeg, čiji koraci su invalidska kolica, čije riječi su pogledi zamjenili, čije poglede su neka druga čula zamjenila, zastanite, zagrlite tu osobu tako jako da osjetiti otkucaje njegovog srca. Hajde da bar na jedan trenutak mi budemo njihovi vodiči. Budimo koraci onima koji ne mogu da koračaju. Najljepšim riječima na najljepša mjesta odvedimo one koji pogledom ne mogu tamo da otputuju, osmijehom obradujmo one koji naše riječi ne mogu da čuju. Nećete vjerovati kakve osjećaje ćete osjetiti. Ne dopustimo sebi da budemo od onih koji sa nekom odvratnošću gledaju te ljude, koji kao da im žele poručiti: „Ne možete se vi uklopiti u naše društvo..“
Kakvo li je to društvo?
Znate ako dobro upoznate te ljude shvatit ćete da se mi nekako teško uklapamo u njihovo društvo. Mi pesimisti sa najvećim optimistima. Teško to ide. Kada ti Allah podari jednu takvu osobu da sa njom dijeliš i sretne i tužne trenutke, tada zastaneš i počneš da učiš. Bez obzira koliko godina imao, koliko iskustva tvoje cipelice nosile ti učiš sve ispočetka. Učiš kako posebno voljeti, kako posebno disati, kako posebno koračati, kako posebno pričati. Učiš kako posebno živjeti i kako posebno ka Džennetu koračati. Ti ljudi su naš Džennet na dunjaluku. Oni su nam učitelji, pokazatelji kako da živimo kao dobri ljudi. Uče nas kako da volimo a da ništa ne očekujemo zauzvrat, a zar to nije ona najljepša ljubav? Uče nas kako da usporimo sa životom i uživamo u svim blagodatima. Uče nas kako da sve blagodati koje nam je Gospodar podario, a za koje ćemo biti pitani upotrijebimo na najljepši mogući način. Ta djeca nisu slabići, njihovi roditelji nisu slabići. Zamislite koliko vjere u sebi morate nositi, koliko snažni biti da živite i da od svog djeteta očekujete samo mali napredak, tek poneki korak, poneku riječ. Zamislite mnoge neprespavane noći u bolnicama dok gledate kako njihovo slabašno tijelo postaje još slabašnije. Njihovo tijelo biva slabo a njihova duša raste, biva sve veća. Zar duša nije ono što je Gospodaru bitno. Vallahi koliko se samo ljepote, mudrosti, krije u jednom tako divnom, naizgled krhkom biću. Zamislite onaj osjećaj kada toliko puta padneš, kada su tvoji usponi samo mali koraci, a tvoje srce veliko, raste, sretan si jer tebi draga osoba diše. Moj život je obogaćen jednim takvim insanom, jednom takvom malom veličinom. Ja imam svog životnog učitelja i vjerujte svaki dan učim, učim i do kraja života čini mi se biću mu učenik. Gledam mog brata dok onako veselo trči po sobi, sav je sretan, kao da je na nekoj drugoj planeti. Kod njega nema tuge, nema loših dana. On ne zna šta se sve dešava u svijetu, čemu smo danas sve izloženi kakvoj zlobi, on živi osmijehom i srećom. Njega jedino rastuži ako ne vidi osmijeh na nečijem licu, to ga unesreći. On nema velikih želja, želi samo da se igramo, da se smijemo, da uživamo u životu, da ga prihvatimo onakakv kakav jeste i da shvatimo da smo mi ti od kojih zavisi kakav će naš dan biti. On je od onih čija srca su slabašna, kucaju tiho, nekada nečujno a opet dovoljno snažno da mi kažu TUGA JE SESTRO MOJA SAMO MOST KOJI MORAŠ PREĆI A TAMO NEGDJE NA KRAJU MOSTA ČEKA TE SREĆA, OSMIJEH, ČEKA TE IGRA, ČEKA TE LJUBAV. Jer sve je ljubav ako gledaš s ljubavlju.
Pređimo taj most koji nas čini nesretnima, ne sutra, ne za pet minuta, odmah sada. Razbistrimo naše misli, očistimo naša srca, naoružajmo se osmjehom i krenimo ka vječnosti. Onaj ko iskreno voli i uzda se u Svemogućeg u svakom trenutku taj je uvijek sretan, veseo, radostan. Takvim ljudima dan je malo, ali ne za prolaznosti nego u činjenju dobrih djela i donošenju sreće na lice drugih osoba. Budimo mi ta promjena koju želimo vidjeti kod drugih. Učimo od najboljih i najiskrenijih učitelja, učimo od DJECE SREĆE. Svako danas ima hvala Allahu priliku posjetiti neki centar u kome se ta djeca druže savjetujem mu da ode, da usreći sebe i probudi čovjeka u sebi.
Hazreti Omer je rekao:
„Ovosvjetska moć se postiže imetkom, a onosvjetska veličina dobrim djelima.“
Za Akos.ba piše Jasmina Husić
