Priča sandžačke književnice o majci koja je izgubila šestoricu sinova: Ne halalim ti, “junače”

Piše: Šefka Begović-Ličina

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz. Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allaha mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Svake noći zaspem učeći bismilu i ajetul kursijju. Molim se Bogu dž. š. da zaspem i lahko se probudim.
Sinoć sam dovu, bezbeli, smetnula, čim, “junače”, tebe usnih.

U snu vidjeh ljude, kako idu u hajku po pobješnjelog šumskog vuka, što im je raskomadao stada i odnio čitav mal. Kažu – bio si sakriven nekamo, pa te jedva našli.

Iz daljine začuh graju, povike, urlike, šenluke. Rekoše mi da su te našli skrivenog u nekoj jazbini. Dovedoše te u lanicma svezanog. Učinje mi se da nisi vuk, no nekaka nakaza sa dvije pogane glave. Nigdje nemaše one snage, junaštva, nigdje sile, niti imade oružja.

“Havo, evo ti ga, ti mu sudi! Tebi je zaklao šestero janjadi, odjednom”, rekoše mi.

Ta janjad su bila šest mojih sinova, šest ljutih rana srca moga.

Ispod dugačkih vjeđa, što ka’ ježu štrče, poznah ti oči. Prepoznala bih ih u milion da su umiješane. Samo majka krvnika cijeli vijek pamti.

Junačeee! Poznaješ li meee? Sjeti me se, kukavče, sjeti! Kano si zaboravio, kad si me pred kućom ostavio kraj ubijenog šestog mi sina. Tada ne pukoh od bola, ni poklekoh, no tu kraj mrtvog sina, na livadi sedždi padoh na ikindiju i istiharu namaz.

Tvoj pogani lik mi se u istihari ukaza, sa lancima na rukama, baš ‘vakim što te sad gledam. Allah mi, u bešaretu dade sabur, nadu da živim i doživim da te stigne kazna Njegova. Izdržala sam do sad, živjela, radila, saburila, Allahu se molila da dočekam ovaj dan, na koljenima da te gledam.

Sina Rasima prvog si mi ubio. Poš’o bio na drugu stranu rijeke, brašna iz vodenice da nam donese. Kažu, naredio si da ga s mosta u rijeku bacu, ka’ cuku. Bio mi je još dijete, tek mu bila sedamnesta, peti mi bio po redu, radost moja peta. Plav mi bio, rumen, zdrav, mlad, nevin k’o rosa. Ponos majčin bio, oči i očinji vid. Slušo me, u intat mi bio, k’o svaki hairli evlad.
Bio goloruk, bespomoćan. Ti, “junače” sa psima tvojima, jači bio od nejakog djeteta moga.

Stegnu srce majka, za njim ne zaplaka. Bacih s mosta u rijeku crveni duvak, što sam ga spremila za nevjestu petu. Zavezah ga krvavim suzama, kletvom i vjerom da će te kazna stići kadli – tadli.

Fadila i Adila si ubio na livadi, čim su iz šume izišli da se predaju na tvoju zakletvu da će biti slobodni. I oni su goloruki bili, ni četkicu kod sebe imali nisu. Ja sam hi, “junače”, od malehna učila da ljude poštuju, a ne da ubijaju. Odgajala sam djecu, pričajući him o ljubavi prema bližnjem komšiji, prijateljima, svim dobrim ljudima. Smetnuh da im napomenem da ima “junačina” sa silom tuđom.

Ne vjerovah da će i nas zijaretit’ zvjeri žedne ljudske krvi, bez vjere, Božjega straha i srama.
Bili su mi blizanci i treći po redu, jednaki ka prepolovljena jabuka. Jedan bez drugoga dihat’ mogli ne mogahu. Ka’ da si znao da hi odjedama ubiješ. Da si jednog ostavio živog, tražio bi te cijeli vijek, bratove rane da osveti.

I za njih jatka srce steže, ne zaplaka. Sama sam hi u ćefine zavila, povila ih ka’ kad su mi malehni bili. Malo sam ih tako povijene držala na krilo, grijala ih i kao u beši ljuljala. Bjehu lijepi, kao zaspali, kao da snijevaju kolo puno djevojaka. Stalno su se nešto došaptavali, krili i smijali se. Imali svoje tajne i jedan drugoga nisu odavali.

No, ja načula, koje su cure iz sela za nevjeste odabrali. Čekali smo da žito i šljive prodamo, pa da him svadbe obojici spremamo. Krijući sam cure mjerkala kolko su visoke, haljine da im na vakat režem. Obadvije bjehu lijepe, ko vile gorske, iz kuća dobrije. Jedna crnka, druga plavka, ne zna se koja je od njih dvije ljepša. Mene sve vrelo u prsi od ponosa i radosti, pa bi da poletim. Prodavala sam ponešto, pa krišom kupovala i slagala da mi se za nevjeste trefi.

Prouči im majka talkin, nemade ko drugi, no jatka. Pod jabukom na kraj njive mezare im iskopasmo. Sa njima ukopah dva duvaka i ruha nevjestačka. Svakom u ćefin zavih šta je njegovo. I namaze klanjah, za duše njihove i dovom ponovih, “junače”, kletvu ti istu.
Osta mi pola srca, druga mi živa sagore.

Selim mi bio pravi vrag i svak ga volio. Niko nije umio tako poigrat kolo. Cura imo kol’ko mu volja, mijenj’o ih sad jednu, sad drugu. Ja ga karala, tjerala da se smiri i oženi, vakat mu bilo. On me grlio: “Još je rano za ženidbu, stara. Hoću da živim slobodan k’o ‘tica.” Volio je život, slobodu, cvijeće, cure, ljude, sunce… Radan bio i sve sa pjesmom. Kažu da je i umro, smijući se.
Ubio si ga zajedno sa desetoricom drugova. Branili su jedan šumarak od tebe, zlikovče. Nestalo him municije. Zarobio si hi i njih bez oružja, “junače”, nemoćne ubio.

Doniješe mi haber, da mi je jope u kuću zakukala kukavica i utrobu mi moju nožem rasporila. Okinu mi neko još jedama komad srca, naživo. Usu mi so u živu ranu, oči mi se ugasiše, ka ćorava da sam. Puhnuh oko sebe, sedždi padoh, sa dovom Allahu sabura i pameti da imadem, da kunem klicu i korijen tvoj »junače«. Da živim do ovoga današnjeg dana, tako jadna, ponizna da te vidim.

Mustafu nisam našla, do dana današnjeg. Pošao je zemlju da brani od hajduka tvojih. Nije stig’o do vojske i položaja naših. Negdje gredom si ga sreo, iz zasjede njega si nenaoružana, kukavički ubio. Bio mi prvorođenče, radost prva, domaćin i uzdanica naša. Najbolji kosač i pomagač u selu u svemu najbolji bio. Osta mu tek dovedena nevjesta. Majka bešu spremala, da him ljuljam i njivim djecu malehnu. Kad je prestala nada, bacih u rijeku bešik pun suza, čemera i kletve.

Omera si mi iz ruku oteo, šestu ranu djetinju moju. Tek mu bila trinesta nastala godina. Čupo me za skute, pomoć čeko, vuko me za bluzu, za prsi moje pet put ranjene. Prokapa i proplaka mi mlijeko od bola, basmu okvasiše čemerne suze. Pucanj mi srce otkinu najljućom sabljom, mozak mi okameni. Pao mi je pred noge mrtav, ka kad se jednom spotako na kamen, pa koljeno razbio. Puhala mu majka, ljuljala ga, duhan na ranu privijala. Liječila ga zagrljajem, mlijekom, ruke mu u njedra skrivala.

Ne pokleknuše mi noge, ka’ da su od željeza. Gledala sam te u oči, “junače”, ka’ sad što te gledam. Upamtila sam ti ti lice, svaki trptaj oka dušmanskoga. U snu mi se priviđali smijeh i riječi tvoje: “Nju nećemo, nek živi. Život će joj biti gori, od same smrti.”
Nosila sam to u glavi, sakrila u mozak da pamtim i da ne zaboravim.
Ostah sama k’o drvo suho, ka šuška sama na vjetru. Ostaše mi neorane njive, trava nekošena, hajvani u štali nijemi, oko kuće mi i ptice zamukle. Ognjište se ugasilo, sofra okamenjena, grabulja i ralo zahrđali, srce suho, krilo prazno, suza ni kapi jedne, duša mi živoj umrije.

Gledaj me u oči, junače, dok te pitam:

Ja, Hava, Bošnjakinja, majka, iz sela Kozarac, pitam te:
Kazuj, “junače”, gdje su mi sinovi?

Gdje mi je Mustafa? Gdje mi je Omer, a gdje su Fadil i Adil? Kud mi je Rasim, a kud Selim?
Gdje ti je sad, “junače” ona sila sa psima tvojim? Gdje ti je slava? Gdje su ti straže silne? Je si li spavat mogao, sa šest živih rana mojih? Je si li se sjetio kletve moje, suza, i pravde Božije?
“Junače”, ni pljunut te neću, da mi se bismilla i dova, ne opogane na katilsko lice tvoje.

Ja, Hava, majka, Bošnjakinja, ne halalim, prvorođenče sina Mustafu.
Ne halalim Selima,
Ne halalim Rasima,

Ne halalim Fadila, Adila, ni maksuma Omera.

Ne halalim, praznu lubinu moju, usta osušena, noći bez sna, oči moje izvađene.
Ne halalim kuću, bez živog ognjišta, bez smijeha, mladosti.
Ne halalim bačene duvake, bešik bez čeda, njive bez sjemena.
Ne halalim neprocvalih šest pupoljka mojih, ruže neprocvale, ognjište da mi ukrase i Bosnu mirisom da namirišu.
Ne halalim pokidane stabljike, izdanke utrobe moje, korijen što mi se utrije.
Ne halalim, život bez sunca, bez radosti.
Ne halalim srce iščupano, ranu otvorenu.
Ne halalim, ne halalim, ne halalim… San mi postade java, elhamdulillah.

Šefka Begović-Ličina je književnica iz Sandžaka.

Al Jazeera