Priča posvećena Armiji RBiH – Linija

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog …

Babo, ugrij mi ruke. Ne mogu ja dalje babo, mokre su mi i noge… Kud’ baš danas da tjeramo kurbane na… pijacuuu!. (Ne stigoh ni izgovoriti a već sam bio na leđima). – Ustani sine Mustafa, obećao sam ljudima dotjerati kurbane. Ustani, (pruža mi ruku) obećanje je dug. Hladne su ove naše zime bosanske, hladne. Naprijed se mora, daleko je čaršija, valja nam još sahat pješice. Ali Allah nam ne daje veće breme od onog što ga ne možemo ponijeti na leđima. Budi jak sine, izdrži. Zapamti Mustafa! Tamo gdje prestaje ljudska snaga, tamo nastupa Allahova milost..

Iz sna me probudi eksplozija granate. (Godinama ne sanjam svog rahmetli oca a jutros ga usnih). Čujem viku, dobro poznati glas komandira Zama. Momci, ova će noć biti žestoka. Probijaju se po lijevoj strani, tu nam je linija slaba. Čuvajte municiju i pamet u glavu. Hajte sokolovi moji! Neka vas Allah sačuva, pa da sutra svi skupa bajramujemo. Ja inšAllah stižem ubrzo sa pojačanjem, – InšAllah Komandire, inšAllah!!! Želim da vjerujem da će biti tako (pomislih u sebi). Napadi se nastavljaju i sve su žešći, provlačimo se kroz trnje da ojačamo lijevu stranu ali teško je. Ne propužemo ni milimetra a borac nam il’ pogine ili ga rane. I kako vrijeme odmiče, otpor naših sa lijeve strane jenjava i već se čuje pjevanje četnika. “Ko to ide jutros s lijeve strane, da Turcima podijeli kurbane, Krvav Bajram jutros će da svane”…Naređujem paljbu, ne preostaje nam ništa no da ginemo do zadnjeg. Pucam pa se okrenem iza sebe da vidim je li mi Sead živ. (Najmlađi pripadnik armije u našoj četi, samo mu je 16 godina. Pronađoh ga proljetos u šumi, izgladnjelog i bosog).
– Kako se zoveš? Šta radiš tu sam?
– Sead, zovem se Sead. Sam sam već mjesec, lutam po šumi.
– Gdje su ti roditelji?
– Svi su mrtvi. Nikog nemam. Bio sam u šumarku i sve vidio. Ubili su mi i oca i majku. Sve seljane. Vidio sam. Nisam im mogao pomoći… nisam (mucao je kroz plač). Ali želim sa tobom, u vojsku, u borbu za slobodu, za Bosnu . Više nikada neću gledati sa strane.Nikada. Ne mogu, više sam).

– Ja sam poručnik Mustafa. Više nisi sam Seade, imaš mene (od tada je uvijek uz mene).

Seade! Seade! Jesi li živ?
– Jesam Mustafa.
– Dobro je sine… Prasak granate. Čini mi se da se drveće krši u najmanje grančice, a kamenje pretvara u prah. (polahko dolazim sebi i zovem) Seade…Seade! (tišina). Podižem se malo i vidim ga, leži na leđima , lice mu je svo u krvi. Dopužem do njega i vidim da je ranjen u lijevo rame. (Rana je duboka i puno krvari, Previjam ga i pričam s njim da ne zaspi).
– Poručniče, spava mi se…
– Ne spavaj vojniče! Izdrži, to je naređenje.
– Ne mogu izdržati, žedan sam, hladno mi je (trese se).

– Šta da mu kažem (ne stignu li naši za par minuta gotovi smo).
Kvasim mu usne snijegom i govorim
– Hladne su ove naše zime bosanske, hladne. Zapamti Seade, Allah nam ne daje veće breme od onog što ne možemo ponijeti na leđima. Budi jak sine, ne boj se obećao sam te čuvati a obećanje je dug.
– Izdrži još malo, tamo gdje prestaje ljudska snaga tamo nastupa Allahova milost.

– Tekbir! Allahu Ekber! (stiže pojačanje)
– Čuj! Seade naši! (blago mi se osmjehnu)

Naši momci pristižu i sanitet izvlači Seada, ako Bog da biće spašen. Opet čujem glas komandira Zama.
– Sabahhajrala momci, linija nije pala izdržaste. Hvala Allahu i ovo prolazi. Hajmo ih otjerati pa da se na miru bajramujemo.

Za Akos.bA:  Sijana Poturović