Književni kutak

Priča o trojici

Kao i vazda poslije podne namaza, sjeli su u Mehmedovu čajdžinicu i k’o kakvi ajani, divanili sve do ikindije. Poslije ikindije namaza, otišli su u aščinicu, begovski ručali čorbe s mesom pa pušili duhan sve do ranog akšama. Bilo ljeto pa se dani odužili, a oni sate provodili u priči, muhabetili o svemu i svačemu, najviše o vlasti, zulumu i kokuzluku. Kad su izašli iz džamije sa akšam namaza, poselamili su se sa ostalim džematlijama i sva trojica se zaputili kod prvog u avliju, da još koju progovore, k’o da se vazdan vidjeli nisu.

„Polahko hrsuze jedan, vidiš da nas dvojica zaostajemo. Nije nam pedeset godina, k’o nekad“, reče drugi prvom, dok je ovaj krupnim korakom grabio ispred njih.

„Spremila hanuma, sabahile, neko slatko, stoji vazdan na verandi, jazuk je“, osvrnu se prvi, ali nije usporio, nego još brže pohitao prema svojoj avliji.

Akšam rani prekrio kasabu i zumbuli uzmirisali baščom, a njih trojica sjedili pod hrastom i polahko ispijali kahvu. Hanuma onog prvog, postavila pred njih, na hastal, hurme, rahat lokum, halvu, baklavu i slatko od dunja. Drugi se priboja da im ne bude mnogo, al’ treći ga je uvjerio da je haram bacat’ Božiji nimet, pa oni, iz bogobojaznosti, sve uz kahvu pojeli, još kahvu bili dobro zašećerili.

„Vallahi, čul’ ti za onog Husein-kapetana, što baksuzluk širi po ejaletu, vallahi neće na dobro, jok, jok“, prozbori drugi nakon što povuče dim iz lule, blago odmahujući glavom.

„Tiše nalet te bilo, ču’ će te ko, znaš da su Portine uhode posvuda!“

„Ama znam, zato i kažem, onaj baksuz će nam velik’ belaj natovarit na pleća, neće na dobro“,  odgovori drugi prvom pa nastavi dalje: „Čul’ da Ismail-agin sin, Jusuf, ode da se pridruži Huseinovim hajducima?“

„Ha, vazda sam ja govorio da je taj Ismail-aga priprost insan. Sve je dobio od Turaka: imanje, kuću, titulu, sanduke pune akči, a et’ kako im taj nezahvalnik vraća“, umiješa se treći u razgovor.

„Selam alejk braćo“, začu se glas sa kapije, na ulazu u avliju.

„Alejkumu selam Hasan-efendija, hajde bujrum na kahvu“, odgovoriše sva trojica u glas.

„Jok braćo, odoh polahko u džamiju, sa’ će jacija“, reče Hasan-efendija plahko odmičući kaldrmom niz sokak.

„Bogu hvala pa ne svrati na kahvu, ters je ovaj naš efendija, težak ters“, doda treći pomalo podrugljivo paleći lulu.

„Čuj jacija, a mi tek sjeli, vallahi, bili smo i na podne i na ikindiji u džamiji, taman za danas.“

„E čuj Ismail-agin Jusuf ode u hajduke. A jes’ volio šenlučit’ taj hrsuz, a ne šće u školu. Tako to biva.“

„Vallahi da ga je Ismail-aga poslao u Stambol na visoke škole, taj mali bi danas bio pisar našem veziru u travniku. Jednog dana i vezir.“

„Estagfirullah, da im se Bog smiluje, ne valja što su nam taki u šeheru, hoće nas kakav belaj snać’“, reče prvi, pa usta sa stolice i ode do verande.

„Fatima, imal’ još onog slatka od dunja, musafiri su nam gladni!“, viknu prvi, a Fatima se pojavi na pendžeru na čardaku, pa mu reče da će donijet’.

„I vina nek donese, nešto ožednjeh od ove kahve“, dobaci drugi ne ispuštajući lulu iz ruku.

Sutradan se narod iskupio pred džamijom poslije podne namaza, tražili da ih alimi posavjetuju oko Husein-kapetana. Proširila se vijest o ustanku širom Bosne pa narod tražio od učenjaka da ih upute i od efendija da ih savjetuju.

„Selam braćo, šta vi velite na sve ovo?“, upita Ismail-aga ovu trojicu u džamijskoj avliji, kad je nabasao na njih u gužvi.

„Selam mudri Ismail-aga. Ja sam vazda bio protiv zuluma. Da ja djece imam, ja bi ih sigurno, k’o i ti svog Jusufa, Husein-kapetanu poslao da ih vodi u boj“, odgovori mu prvi.

„Vallahi je tako Ismail-aga, vallahi je tako. Vakat doš’o da vratimo naše, da se dignemo protiv zulumćara“, nadoveza se treći.

„To nas je Allah Husein-kapetanom počastio, da nas izbavi iz ovih belaja, baš sinoć smo o tome divanili“, doda drugi, pa se njih trojica polahko i neprimjetno izgubiše u gužvi.

Izašli su iz dvorišta džamije, odmakli se od gužve i zaputili prema čajdžinici. Čajdžinica bila prazna, sva čaršija muhabetila ispred džamije o ustanku, a oni zapalili onaj hercegovački duhan i uz vruć’ turski čaj, ponovo razvezali priču o svemu i svačemu, najviše o vlasti, zulumu i kokuzluku.

Piše: Čolić Haris

Akos.ba

 

Povezani članci

Back to top button