Preživjeli svjedoci masakra na Korićanskim stijenama: To se ne može opisati

 – Majke, sestre, kćerke, očevi, braća i prijatelji i danas su, nakon 22 godine, posjetili Korićanske stijene, nedaleko od Travnika, gdje je na današnji dan ubijeno najmanje 200 prijedorskih logoraša. Većina njih je sa suzama u očima gledala niz liticu, duboku blizu 300 metara, gdje ni nakon 22 godine nisu pronašli kosti svojih najmilijih. 

Oni kako kažu, gube nadu da će se to jednoga dana i dogoditi, ali dolaze na Korićanske stijene kako bi im barem proučili Fatihu.

Strijeljanje je na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine, bacanjem i skakanjem u ponor, preživjelo 12 osoba.

Jedan od preživjelih masakra na Korićanskim stijenama Edhem Hadžić se, dok stoji na stijeni gdje se trebao završiti njegov život, za AA prisjetio dana kada je dovezen na strijeljanje, s uvjerenjem da će biti razmijenjen i spašen.

“Rekli su da idemo na razmjenu, ali to nije bilo to. Rekli su da idemo za Travnik. Rasim je bio pored mene i držao me za ruku. Kad su zapucali sa desne i lijeve strane ja sam se bacio sa stijene”, ispričao je Hadžić za AA.

Kako je kazao, nije imao šta izgubiti, svakako ga je čekala smrt.

“Njih pet nas je strijeljalo. Da smo se okrenuli mi bismo ih podavili. Ali strah je strah. Bio je veliki strah. Dole ispod je mlin, a kada sam skočio i pao osjetio sam torbu, bila je puna ženske robe”, prisjetio se Hadžić dana kada je preživio strijeljanje sa još 11 prijatelja, komšija…

Kako kaže, pet dana je išao do prvih kuća, još uvijek u šoku zbog svega što se desilo.

“Sa mnom je bio još jedan kolega, ja sam ga našao kod neke stijene”, priča Hadžić i pokazuje mjesto gdje je našao svog saputnika na putu spasa.

Pojašnjava da je bilo puno plakanja, krvi…

“To se ne može opisati, to je katastrofa”, poručio je Hadžić.

Ismeta Bešić je bacila crvenu ružu za sina jedinca, tri brata kao i brojne komšije i prijatelje. Sin Nihad je imao 21 godinu i tek je odslužio vojsku.

“Nikada nismo pronašli nijednu kost. Ništa ne znamo o njima. Od najmlađeg brata je nađena samo jedna vilica i ona je ukopana”, ispričala je Ismeta za AA i dodala da joj je sin bio u Trnopolju, jer su razdvajali žene i muškarce. 

Bešić pojašnjava da joj nije lako jer nema mezara svoga sina.

“Dođem ovdje proučim Fatihu jer nemam drugog mjesta gdje bih to uradila. Tragamo, ali ništa. Kažu da će se ovdje ponovo kopati i tražiti, ali ne poduzima se ništa. Izgubila sam nadu da ću ga pronaći”, poručila je potresena majka Ismeta gledajući u mjesto gdje je ubijen njen sin jedinac.

Predsjednik Regionalnog saveza logoraša Banja Luka Sabahudin Garibović i jedan od prijedorskih logoraša koji su ostali u autobusima jer su sumnjali da će na Korićanskim stijenama biti obavljena razmjena.

“Emocije se polako gase. Nemam emocija, ali još uvijek imam sjećanja na ovaj dan”, pojasnio je Garibović za AA.

Prisjećajući se 21. augusta 1992. godine Garibović kaže da su na putu iz PrIjedora prema Trvaniku ušli u autobuse u kojima su se većinom nalazili prijedorski logoraši i rekli da idu na razmjenu te da ne moraju ništa nositi sa sobom.

“Ljudi su pohrnuli vani, mislili su da je to istina. Sa lijeve i desne strane su bili naoružani vojnici. Ljudi su počeli izlaziti, ali ja sam imao neki osjećaj i odlučio sam da ne napuštam autobus”, prisjetio se Garibović.

Kako je kazao, sa njim je ostalo još pet ljudi.

“Niko se nije vratio u taj autobus pa su iz šlepera koji su bili iza nas, jedan dio žena i djece prebacili nama”, ispričao je Garibović.

Najmanje 200 Bošnjaka strijeljano je na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine, a na mjestu pogubljenja do sada je ekshumirano 118 skeletnih ostataka.

Na Korićanskim stijena 21. augusta 1992. strijeljano više od 200 civila koju su konvojem prevoženi iz Prijedora prema Travniku. Civili su izvedeni iz autobusa, naređeno im je da stanu uz rub provalije, a potom im je pucano u leđa. 

Nakon što su popadali u provaliju, policajci su nastavili bacati bombe i pucati. Nekoliko ljudi je, ipak, preživjelo masakr i to tako što su se prije nego što je strijeljanje počelo, bacili niz provaliju. Oni su do danas svjedoci u procesima pred sudovima.

Anadolija