Predsjedniče, pokazao si nam stazu ponosa i strpljenja
„Ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije Alija“.
Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, simbol hrabrosti, odvažnosti, humanosti, intelekta, upornosti, čvrste vjere, moralne čistoće, ali iznad svega simbol ponosa i strpljenja. Ne mogu, a da ne spomenem događaj iz oktobra 1991. godine, kada haški optuženik, Radovan Karadžić izlazi za govornicu Skupštine Bosne i Hercegovine i sa jakim uvjerenjem izgovara riječi pune neobjašnjive mržnje: „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovde.“ Mnogi bi posustali nakon ovakvih riječi, mnogi se ne bi usudili suprostaviti se, ali Alija tada čvrstim korakom izlazi i hrabro odgovara: „…Muslimanski narod neće nestati, to ja poručujem gospodinu Karadžiću.“ Ima li Bošnjaka u Univerzumu koji se nakon ovih riječi ne naježi, kojem srce jače ne zakuca i koji ne osjeti neizmjernu količinu ponosa što pripada Bošnjačkom narodu i što je za predsjednika imao čovjeka kakav je bio rahmetli Alija Izetbegović. Ponosni smo što smo tu gdje jesmo, ponosni smo na ono što jesmo, ponosni smo jer je tada naš vođa pokazao i dokazao dostojanstvo našeg naroda. Ispred sebe je imao četvrtu vojnu silu u Evropi, a iza sebe je imao entuzijazam nenaoružanih mladića koji su bili spremni dati i posljednju kap krvi kako bi se čast Bošnjaka sačuvala.
Njegovo ime će ostati ispisano zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine, a njegovo djelo upamćeno kako na istoku, tako i na zapadu. U kojem god kutku svijeta boravili, možemo punog srca, glasno i jasno izgovoriti ime domovine i ime njenog prvog Predsjednika. Kod sugovornika ćemo opaziti osmijeh i blago klimanje glavom, osjete i oni neizmjernu ljubav. Prvog marta, 1992., Bosna je ponosno kročila na put budućnosti, i time dokazala da je vrijedna ponosa i života u njoj. Tog jutra je sve slavilo, i ljudi, i hirovita djeca, pa čak i ptice na granama, ali noć je već donijela nemir. Počinje rat. Rijeke krvi, stotine beživotnih tijela, krici i uzdasi majki, bol. Sarajevo postaje grad sa najdužom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Sve oči su uprte u Aliju. Svi se uzdaju u njegove odluke, svi mu vjeruju. A on strpljivo korača, ima samo bosanski inat od kojeg treba da sagradi tvrđavu za svoju naciju, ali ne odustaje. Iskušenja dolaze sa svih strana, ali nam on pokazuje dosljedan primjer u istrajnosti i strpljivosti. Mislili su neprijatelji da će nam zemlju pokoriti, da će Alija posustati, ismijavali su ga i njegovu borbu predstavljali kao bitku protiv vjetrenjača, ali nisu shvatali da je Allah na strani strpljivih. Alija je to dobro poznavao i nakon četiri godine strpljive borbe došao je mir i ostvaren je cilj, Bosna i Hercegovina u ZAVNOBIH-ovim granicama.
Magloviti dan, 2003 godine, sjećam se lica mojih najbližih, sa bolom posmatraju posljednji ispraćaj Predsjednika. On odlazi, ali njegovo ime ostaje duboko u našim srcima. Mukotrpnom borbom je stvorio malu ali za nas kao Svemir veliku domovinu. Bosna je naš ponos, naša svetinja, naša hamajlija, naš emanet koji nosimo u svom srcu gdje god da idemo. Alija nas je naučio da se za vrijednosti u životu moramo truditi, moramo žrtvovati, voditi ustrajnu borbu, biti strpljivi i biti ponosni na ono što zapravo jesmo. Već punih petnaest godina više nije sa nama, ali slijedeći principe i putokaze koje nam je ostavio, koračamo njegovim stopama ponosni na ono za što nas je zadužio i strpljivo podnosimo sve nedaće sa kojima se surećemo, nadajući se da je njegova duša smirena i spokojna i da će i on biti ponosan na nas kao otac naše nacije. U to ime, za kraj ovog rada citiram jednu njegovu izreku koju moramo stalno imati na pameti i kojom se moramo rukovoditi u životu: „VELIKIM BOGOM SE KUNEMO DA ROBOVI BITI NEĆEMO.“
Za Akos.ba: Rabija Arifović
