Povodom Mjeseca knjige: U čemu je vrijednost čitanja
Knjige, kao i ostali proizvodi kulture, mogu imati i duhovnu i materijalnu vrijednost. Čini se, nažalost, da je materijalna vrijednost knjige stabilnija, jer od knjiga kao materijalnih proizvoda ljudi mogu imati koristi i bez čitanja.
Knjige, naprimjer, mogu biti lijep ukras vitrina, mogu poslužiti kao odlična pozadina za fotografisanje, a u nekim ekstremnim situacijama, kao što su ratne zime, knjige mogu poslužiti i kao ogrjev. Knjige također mogu biti i predmet trgovine ili poklon.
Duhovna vrijednost knjiga zasniva se na onome što je u njima napisano. Da bi se otkrila ta vrijednost, knjige je potrebno pročitati i taj je proces teži od jednostavnog posjedovanja knjiga.
Činjenica je da smo u savremenom svijetu prisiljeni da mnogo čitamo i pišemo. Čak se velik dio međuljudske komunikacije odvija pisanim putem, bilo da je riječ o poslovnom dopisivanju ili neformalnom razgovoru na društvenoj mreži. Tu je naravno i škola, kao dio života u kome se mora čitati po dužnosti, s ciljem usvajanja određenih znanja i vještina. Takvo je čitanje neophodno i život ga je već potvrdio kao pozitivnu vrijednost.
Ostaje pitanje zašto bismo posegnuli za nekom knjigom u slobodno vrijeme, kad možemo raditi bilo šta drugo.
Odgovor je jednostavan – to je korisno. Bar se dvije vrste koristi mogu pronaći u svakoj knjizi koja nešto vrijedi – zabava i pouka. U naučnoj knjizi vjerovatno će dominirati ono što nazvah poukom, ali ni zabava ne mora biti isključena. U književnom djelu također se može naći i jednog i drugog.
Umberto Eco kaže da čitanje produljuje život. To, naravno, nećemo shvatiti doslovno, jer time se misli da ako više čitamo, imamo više sjećanja, jer osim svojih pamtimo i doživljaje likova o kojima čitamo. A to nam neće samo učiniti život zanimljivijim, već može utjecati i na formiranje naših stavova i omogućiti nam da učimo na tuđim greškama. To možemo ilustrirati jednostavnim primjerom Pinokija, koga su prevarili lisica i mačak. Putem te knjige djeci se može lahko približiti ideja da svi ljudi nisu dobronamjerni i možemo ih upozoriti na neke opasnosti. Pritom trebamo biti oprezni kako ćemo tumačiti ono što čitamo, jer postoje i knjige sa sumnjivim porukama.
Knjige nam omogućavaju da spoznamo svijet izvan sebe, jer govore o tome svijetu, ali preko njega i svoj unutrašnji svijet. Tvrtko Kulenović u romanu Istorija bolesti kaže:
“Književnost je nauka o drugom, rekao je Eliot. Ta nauka je zato tu da pokaže da se i drugima događalo ono što se i tebi događa i da ti nisi najnesrećniji od svih ljudi. Ona nam otkriva stanja u kojima se nalazimo, preko drugih koji su ta stanja iskusili. Ali knjige nas u tome vode svojim putevima…”
Na drugom mjestu isti pisac kaže:
“Književnost se igra i nadmudruje sa životom: negdje treba pojačati i ono što je već samo po sebi jako, negdje treba utišati i ono što je najtiše, ali najčešće se slabo pojačava, a jako utišava.”
Što se tiče zabave, knjige je mogu pružiti na više načina, prije svega mogu prikazivati zanimljive događaje i na zanimljiv način, a mogu nas zabaviti i zanimljivim jezičkim sredstvima koja se u njima koriste. Prvo se više primjenjuje u prozi, a drugo u poeziji, ali u književnosti ništa nije isključivo.
U pogledu zabave knjige imaju snažnu konkurenciju u obliku filma, serija i u manjoj mjeri stripa. I to nije problem, sve su to oblici umjetničkog izraza koji pričaju priče, ali imaju svoja pravila. Oni imaju svrhu i mjesto u našim životima, ali ne bi trebalo da istisnu knjigu iz naših života. Film se odgleda brzo, on je servirana priča, onakva kakvu ju je vidio neko drugi. Na filmu uglavnom pratimo samo akciju, a manje uočavamo osjećanja likova i manje preispitujemo njihove motive. Ovo ne znači da je to nemoguće postići dok gledamo neki film. Ali, koliko znam, u slučajevima knjiga po kojima je snimljen film, većini ljudi s kojim sam pričao o tome više su se svidjele knjige jer su mogućnosti koje ima knjiga veće. Naprimjer, na kraju prvog dijela filma Kum možemo vidjeti čovjeka koji oblači policijsku uniformu i tako prerušen u policajca ubija don Barzinija, a u knjizi ćemo osim toga saznati i sve o uniformi i njegovoj bivšoj policijskoj karijeri.
S druge strane, čitanje svake knjige je aktivan proces u kome čitalac sam sebi tumači ideje koje predstavlja pisac i stvara svijet za koji mu je pisac ponudio materijal. Neki teoretičari tvrde da je čitalac stvaralac. U vezi s tim zanimljiv je primjer iz Tvrđave Meše Selimovića. Glavni junak Ahmet Šabo u jednom trenutku smisli i izgovori kratku pjesmu:
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
Sve drugo je laž.
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu.
Pa i to više nisu ljudi.
On to izgovori zbog svog saosjećanja s ljudima, želje da ih razumije, jer je na kraju krajeva i on jedan od tih nesavršenih. Kad stihove pjesme čuje serdar Avdaga, glavni policajac i okrutni ubica, pjesma mu se svidi, ali iz potpuno drukčijih razloga. Ona mu dođe kao zaklon i moralno uporište, opravdanje da proganja ljude, jer pjesma kaže da su svi nesavršeni, a da su savršeni u grobu. Ovaj primjer pokazuje da od čitanja možemo imati koristi na nepredvidljive načine.
On također potvrđuje i jednu staru poslovicu: Nije opasan čovjek koji ne pročita ni jednu knjigu, već čovjek koji pročita samo jednu. Naravno, tu poslovicu ne smijemo shvatiti kao argument protiv čitanja, već kao argument protiv jednoumlja.
A knjiga je do danas napisano veoma mnogo i ni u kom slučaju ne smijemo ostati samo na jednoj. A pošto broj knjiga u svijetu svaki dan raste, niko ih ne može pročitati sve. Svi moramo praviti izbor. Pitanje je šta čitati. Neke knjige propisane su nastavnim planom da se pročitaju u toku školovanja. Taj izbor prave ljudi koji su zaduženi za to. Međutim, izbor koji ti ljudi naprave ne mora biti savršen, čak ni prosječno dobar. Zato je najbolje da osim obavezne lektire svi pravimo svoj izbor, jer sami sebe najbolje znamo i, na kraju krajeva, svi živimo svoj život. Umberto Eco poručuje nam:
“Bilo kako bilo, ne dopustite da vas ucjenjuju oni koji vam kažu da treba čitati samo važne knjige. Imam jake i sjajne uspomene na možda budalaste knjige, ali knjige koje su me uzbuđenjem hranile duga poslijepodneva.”
Drugim riječima, bolje išta nego ništa. Čitajmo. Ali pošto i knjige pišu ljudi, a ljudi su nesavršena bića, bića koja imaju raznovrsne interese, mnoge knjige uopće nisu dobre. Šta da radimo s takvim knjigama? Moja je preporuka da i njih čitamo. Ali kako? Nijednu knjigu ne smijemo prihvatiti kao dobru jer je neko rekao da je dobra. Moguće je da onaj ko govori o nekoj knjizi uopće nije ni pročitao tu knjigu. Oscar Wilde je zapisao: “Nikad ne čitam knjigu o kojoj moram napisati kritiku; čovjek je toliko podložan utjecaju.” Možda onaj ko lijepo govori o knjizi ima neki tržišni interes u vezi s tom knjigom, a moguće je i da uopće nema pojma o knjigama. Mi ne smijemo povjerovati u neke tvrdnje samo zato što lijepo zvuče. Mi smo čitaoci. Moramo razmišljati o onom što čitamo i biti spremni i da kritiziramo. Moramo čak i kad čitamo naizgled nedužnu bajku, a pogotovo ako je želimo ispričati nekom djetetu, dobro razmisliti šta to čitamo i pričamo i kakvog to ima smisla.
Na kraju treba napomenuti da ni naučne knjige ne treba shvatati kao konačne istine, jer ipak ih pišu ljudi. Lingvist Robert Lawrence Trask u svojoj knjizi Temeljni lingvistički pojmovi, knjizi koja je zamišljena kao rječnik, prilikom opisa pojma jezički mit osim definicije i primjera jezičkih mitova navodi i jedan savjet, koji baš tako i zove. Ja bih za kraj još jednom ponovio da trebamo čitati, ali ću navesti taj savjet. Trask kaže:
“Evo jednog savjeta: ne vjerujte svemu što čitate. Mnogi novinari i autori popularnih knjiga zanemaruju činjenice i skloni su promicanju primamljivih laži umjesto jednolične istine.”
Taj savjet još je jedan podsticaj da više čitamo, jer kako ćemo drukčije biti u stanju da razotkrijemo sve primamljive laži i izborimo se za istinu, pa makar ona bila i jednolična.
Sa željom da u našem društvu što više promoviram čitanje knjiga i razmišljanje o njima, pozivam vas da besplatno preuzmete moju knjigu Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića.
Dr. Halid Bulić
halidbulic.ba
