Poučna priča: Poremećene vrijednosti
Ovo se dogodilo prije nekih 7-8 godina.
Sjedio sam u razredu,više se ne sjećam da li je to bio odmor ili je profesor kasnio, ali to više nije ni važno. Svi smo u razredu bili muslimani. U susjednoj klupi do mene, sjedila je…ovaj…sjedila je jedna sestra. Nisam je baš dobro poznavao. Ustvari, osim njenog imena ništa drugo o njoj nisam ni znao, ali smatrao sam je za kolegicu…Bila je jako tiha i nije baš učestvovala u nastavi. Ova sestra je bila jako skromna, nosila je hidžab i široku odjeću. Nosila je hidžab tako lijepo, široka marama bi pokrivala njena ramena, leđa i prednji dio…dobro se toga sjećam jer ostale djevojke ga nisu nosile tako…Za razliku od drugih djevojaka, njene naušnice nisu virile vani, nije čupala obrve niti se cerekala sa momcima kad god bi joj se za to pružila prilika, nije se družila sa momcima poslije nastave, nije pričala o najnovijim pjesmama, nije bila glasna itd. Nije prebacivala maramu preko leđa nego bi ju spustila preko prsa, nije pokušavala skretati pažnju momaka na sebe, nije se šminkala, za razliku od većine djevojaka. Jednog dana dok sam sjedio par momaka je pričalo o djevojkama, nisam obraćao pažnju puno, ali mislim da su pričali o tome koje im se djevojke iz razreda sviđaju ili s kim bi se voljeli „bolje“ upoznati, opet, davno je bilo, ne sjećam se baš najoblje…Među tim momcima je bio i jedan momak koji se glasno smijao i galamio. Drugi momak je spomenuo tu sestru(s početka priče) tom glasnom momku…kao neku okrutnu šalu. Čim je spomenuo njeno ime, momak je počeo da galami,buneći se…
„Fuj, fuuujjj, de začepi…nemoj me vrijeđat’, s onom rugobom..“
I ponovio je tako nekoliko puta,pred nama svima…Naravno ta sestra je to čula. Momci su se smijali pa čak i neke od djevojaka. Ne sjećam se da je neko prigovorio ali opet nisam siguran, ne sjećam se svih detalja. Ustvari i ja sam samo šutio…Tokom tišine, primjetio sam da je plakala. Plakala je a rukama je prekrivala svoje lice.Trudila se da bude što tiša, ali ja sam je čuo. Povila je leđa, spustila svoju glavu na klupu i plakala. Kada sam ju pogledao bilo je dosta suza…Kada je taj momak primjetio da plače riječi utjehe i izvinjenja koje je on imao bile su: “De ohladi, de popusti…“
Pogledao sam ga a on je i dalje ponavljao: “de ohladi“. Kad god se sjetim toga poželim da sam bar nešto rekao, ali nisam…Tužno je da sestra koja se oblačila najskromnije i najpobožnije bude opisana kao „ružna“. Da joj Allah olakša i podari joj džennet.
Društvo nas je davno prevarilo i uvjerilo da su djevojke kojima fali čednosti „vrijednije“. Mi kao muslimani bi trebali znati da vrijednost ljudi, time i žena, nije u ljepoti, na kraju krajeva niko od nas nije birao u kakvom će nas liku Allah stvoriti niti smo na bilo koji način na to mogli utjecati…
Preveo:A.Lj.
tabacki mesdzid.com
