Poučna priča: Gospodaru ne dozvoli da tvoje blagodati spoznamo nakon što ih izgubimo!
Prije nekoliko noći, u krevet sam legla nešto kasno iza ponoći. Onako umorna, čitajući po ko zna koji put ono što bi inače čitala pred spavanje, razmišljam da li naviti alarm u pola pet ili u pet. Navih ga u pet sati, mada mi je ovaj umor, koji sam osjećala cijelim tijelom, nagovještavao da će moj sabah otići ”po stranu”.
Duboko u sebi sam osjećala neku tugu zbog činjenice da sam sebi dozvolila toliki umor i iscrpljenost, te ću zbog toga možda i propustiti po meni najljepši početak dana. I tako sam i zaspala.. razmišljajući.
Negdje pred zoru otprilike, usnila sam jednu od najjačih opomena, usnila sam jedan od najtežih snova. Sanjala sam da sam izgubila majku! Moju dušu, moje sidro, moju radost, moju utjehu, moje ohrabrenje.. I evo još uvijek osjećam tegobu, tugu i zahvalnost do sad ne viđenu. Tačno par minuta prije alarma sam se trznula kao nikada do tada. Sva zadihana, prepadnuta, sretna što je ipak bio san. Ugasim alarm i ustanem, nikad lakše do tada, nikad zahvalnije nego tada. Sretna jer mi je Onaj koji uputu daje poslao poruku kroz san. Sretna jer mi je Onaj koji olakšanje daje, olakšanje poslao sa prvim buđenjem.
Smatram ovo kao jednu veliku poruku Njegovu i sretna sam jer me ”udario” (opomenuo) tamo gdje me najviše boli, tamo gdje sam najslabija.
Hvala Mu jer mi je sa ovim snom osigurao prvi dnevni ibadet, a prema riječima našeg Poslanika Muhammeda (neka je salavat i selam na njega), taj dan sam osigurala i Njegovu garanciju.
Nakon sabaha, nisam mogla zaspati. U meni je još uvijek skakutala doza straha zbog sna.
Malo kasnije, uzela sam telefon i još uvijek drhtavim rukama, ukucala majčin broj.
”Halo. Otkud ti ?”..kazala mi je.
”Ma evo malo poranila, ljepše se osjećam kad mi dan počne rano. Jesi li dobro ?”, upitah je.
”Dobro je, hvala Bogu. Jutros sam baš dobro. Ne osjećam nikakve bolove i nema one ukočenosti u nogama kao obično. Kako si ti ? Kako si spavala? ”
”Nikad bolje majčice..nikad bolje. Čujemo se poslije, ako Bog da. Odoh se spremati za fakultet. Ljubim te.”
Osjetih duboko u sebi neopisivu radost, olakšanje, zahvalnost.. Suze olakšanja i sreće kao potok krenule su niz obraze.
