Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Potraga za srećom

Potraga za srećom

Iz knjige “Arhitektura duše” 

 

U istoimenom filmu koji je snimljen na osnovu stvarne životne priče, glavni lik Chris Gardner, čovjek koji je prešao put od beskućnika do multimilionera, u jednom dijelu svog života kojeg naziva “Trčanjem”, u kojem je doslovno trčao pod pritiskom vremena i obaveza da nešto stigne uraditi, a ipak nije ništa uspijevao jer je investirao novac i vrijeme u pogrešne poslove, počinje glasno da razmišlja o izreci Thomasa Jeffersona “imate pravo na život, slobodu i na potragu za srećom” i na tom mjestu konstatuje kako je mudro postavljena riječ potraga uz pojam sreće. Shvatio je da besciljno trči i traga za bogatstvom koje ga ne može učiniti sretnim, s toga se okreće najboljim mogućim investicijama: razgovori s ljudima i procesi učenja. Koliko je ciljano kretanje važno u pronalasku sreće govori jedan zanimljiv historijski podatak kojeg otkrih u zemlji Vikinga na stjenovitom uzvišenju iznad Goetheborga sa kojeg su se Vikinzi bacali u smrt kad bi ostali bez cilja. Na tom istom mjestu je sagrađena džamija, objekat koji nudi ciljeve u okvirima dobre ljudske prirode. Dugo vremena muslimani nisu mogli dobiti dozvolu za kupovinu tog komada zemlje jer je od historijskog značaja, što je potpuno razumljivo, ali onda na njihovo veliko iznenađenje ipak je stiglo odobrenje. Pokušavam razumjeti tu pozitivnu promjenu. Možda je nastupila u nadi da će se time stvoriti balans između izgubljenih života zbog besciljnosti i onih koji trebaju da nađu svoju sreću u ispravnim ciljevima od opće dobrobiti za ljudski rod. Ulazim u džamiju i nalazim u jednom udaljenom kutku ženu kako spava na podu, a njen mali sin besciljno trči oko nje. Pomislih, objekat nije nikakav garant da ćemo pronaći cilj koji će nas voditi sreći ukoliko na ispravan način ne iskoristimo resurse u njihovoj beskonačnoj svakodnevnoj ponudi, kako u reklami jednog elitnog restorana napisaše.

Traganje za zdravim fokusom

“Uči da gledaš. Shvati da je sve međusobno povezano.”
Leonardo da Vinci

Jedan od razloga zbog kojih ne možemo pronaći sreću jeste uglavnom da ne znamo sebi objasniti šta je sreća, a pogotovo gdje i kako da je tražimo. Uporno pokušavamo nulirati strahove i nesreću, što je nemoguće, misleći da će nas taj grčeviti i jednosmjerni proces učiniti sretnima. Paralelno hodamo zarobljenih pogleda na licima drugih ljudi naivno i trivijalno razmišljajući koliko su drugi sretni i šta nas spriječava da imamo tu tuđu nedokučivu sreću, ukoliko su ti drugi stvarno sretni ili ono zbog čega mislimo da jesu. Često u tom lutanju izbjegavamo da priznamo sebi u čemu smo prisutni i prije svega odgovorni, jer smo tokom života razvili vjerovanje da uvijek postoji neko drugo mjesto gdje bismo trebali biti ili neki drugi ljudi s kojima bismo trebali biti, neki drugi poslovi kojima bismo se trebali baviti. Traženje sreće daleko od okruženja u kojem se nalazimo biva posljedicom misaonog procesa da ništa ne možemo mijenjati jer je neko drugi kriv za našu nesreću. Oni koji su se uputili u potragu za srećom znaju vrlo dobro da je presudan korak preuzmanje vlastite odgovornosti. Osoba koja je svjesna ove istine prepoznaje načine kako da kreira svoja poželjna stanja. Kad okrivljujemo druge zbog nečega u čemu se nalazimo mi poričemo svoju odgovornost spram date situacije i bespomoćno se odričemo mogućnosti uticaja nad tim dijelom svog života, a ironično nastavljamo živjeti s očekivanjem da upravljanje drugima, umjesto sa samim sobom, može donijeti pozitivne promjene. Cijena sreće je cijena odgovornosti, iskrenosti i hrabrosti. Što prije prestanemo kukavički okrivljavati druge za gubitak sreće, tim prije ćemo biti sretniji. Naposljetku, sreća ovisi o oslanjanju na samog sebe bez obzira čije ruke su sve upletene u određene događaje. Okrećemo se ka stanju pobjednika, a ne žrtve. Dok stalno sanjarenje i priželjkivanje nekog drugog iskustva je nešto što nas ograničava da otvorenih očiju i srca pažljivo posmatramo ljude koji nas okružuju, s kojima imamo izgrađene bliske veze, a koji su već dovoljno zanimljivi da bi u nama probudili zdrave procese bez da ih optužujemo, oblikujemo ili kontrolišemo iz svog subjektivnog ugla gledanja. Sve dotle dok se ne oslobodimo grčevitog kretanja i iscrpljujućih nastojanja da kontrolišemo ishod određenih dešavanja, nećemo biti u stanju razlikovati stvarno i lažno ostvaranje. Napredak leži u prihvatanju ishoda , bez obzira šta smo očekivali, jer čovjek nikada ne zna u čemu je njegovo dobro ili to tek onda sazna kada odluči da od onoga što mu život pruža napravi najbolje. Pretočeno u šalu, mogli bismo reći, nemoj brinuti ako plan A ne uspije, u abecedi postoji još 29 slova. A ako bismo ovaj pristup sreći pretvorili u formulu onda bi ona izgledala ovako:

SREĆA = STVARNOST / OČEKIVANJA

Kad bismo mogli čuti ego i njegovu rekaciju na ovu formulu sreće to bi bilo: “Tek kad sve dođe na svoje mjesto imaću mir!”
A razum bi rekao: “Tek kad nađem mir sve će doći na svoje mjesto!”

U prediftarskom razgovoru sa Njemicom kršćanske vjeroispovjesti i samohranom majkom četiri ostvarene i uspješne kćerke, od kojih najstarija od njih ima Downow sindrom, saznah da ona svake godine nastoji posjetiti novu geografsku destinaciju. Svidjela mi se njena pokretnost uprkos privatnim i poslovnim obavezama, pomislih ne može bolji znak za promišljanja u blagoslovljenom mjesecu. Na moje pitanje šta su joj ciljevi putovanja, odgovori vrlo jednostavno i mudro: “Da budem pažljiv posmatrač!” Pa budimo pažljivi posmatrači tj. oni koji svjedoče najuzvišenije oblike kreativnog stvaranja Milostivog Gospodara, jer sve ono što volimo od života je puno bliže nego što možemo zamisliti. Možda smo samo jednu dobru misao udaljeni od tih blagodati!?

Što jasnije budemo mogli zamisliti kako ćemo se osjećati kad dospijemo do svog cilja i kako ćemo tad izgledati u vlastitim očima kad nastupe pozitivne promjene, to će jača biti potreba da poduzmemo neophodne korake i uložimo napor da se otklone prepreke na tom putu. Sposobnost gledanja je sve što nam treba do naše sreće. S toga, sreću tražimo u svim oblicima nadogradnje i proširivanja postojećih stanja, a ona se neminovno iznova definišu svakim istupanjem izvan prevaziđenih obrazaca razmišljanja i djelovanja ukoliko se služimo ispravnim fokusom. Ona nije nešto što kad se jednom ostvari ostaje trajno jer nam životna dinamika stalno donosi nove prekretnice na kojima se moraju graditi nove spoznaje da bi naredna etapa puta bila dovoljno osvijetljena. U potrazi za srećom mi smo zapravo u neprekidnoj i vječnoj potrazi za pažljivim (pre)usmjeravanjem pažnje na ono što nam pruža mogućnost rada na sebi. Mi smo u potrazi za djetetom u sebi koje zna uživati u trenutnoj zaigranosti sa širom otvorenim očima koje plivaju u moru ljubopitljivosti, radoznalosti, vedrini duha, radosti, spontanosti, originalnosti, zadovoljstvu, stalnom pokretu duše i tijela, ali nadasve u iskrenosti i prirodnosti.

Traganje za dobrim i prepoznavanje štetnog

“Sve što misliš da možeš ili ne možeš, u pravu si.”
Henry Ford

Ljudska priroda je dobra i sklona je da traga za dobrim u svim njegovim oblicima, to je njeno krajnje odredište. Do ovog zaključka se dolazi jednostavnim logičkim pitanjem, ko sebi svjesno želi zlo ili neuspjeh !? U tom kontekstu, tragati za srećom je prirodno koliko i tragati za životnim opstankom u vidu prirodnog rasta i razvoja, onoliko koliko je i tragati za istinom. Na tom putu, povremeno dolazi do gubljenja moralnog kompasa, a time i sreće. Gubitak tog moralnog kompasa primjećujemo kada nastupi otimanje tuđeg, spletkarenje, ubijanje sebe i drugih, razna razaranja, zavisti, prevare i potvore, a sve to, mogli bismo staviti pod koncept obmane ili samoobmane koji jednako dobro prepoznajemo i pod pojmom laž.

“Svaka oštroumnost, čak i onda kada ju je teško prihvatiti, pomaže. Treba biti spreman činjenicama pogledati u oči bez ikakve racionalizacije. Ako ste propustili biti oštroumni u nekoj stvari, bit ćete zbunjeni i zaprepašteni. Javit će se mnogi problemi, ali neće biti izgleda ni za kakvim rješenjem jer od prvog koraka istina nije prihvaćena. Tako vi krivotvorite vlastito biće. Mnogo je ljudi s tako mnogo problema, ali ti problemi nisu stvarni. Kad riješite neke lažne probleme, stvorit ćete druge. Zato najprije treba prodrijeti u pravi problem i vidjeti ga u pravom svjetlu. Vidjeti lažno kao lažno je početak mogućnosti da se istina vidi kao istina.”
Osho
Laž nije samo izgubljena riječ i vrijeme, te stvorena pogrešna slika o sebi i svijetu, to je prije svega gubitak povjerenja kao osnove svih međuljudskih odnosa, a time kolektivne i pojedinačne sreće.
U svom ustaljenom načinu reagovanja na to destruktivno ponašanje, ljudsko društvo je iznašlo mjere korekcije ili kažnjavanja, ono pokušava izvana izvršiti ispravke, dok one u svom autentičnom obliku mogu doći samo iznutra (pre)oblikovane osobinama ličnosti i vođene slobodom izbora. Ako osvijestimo rad na ovim dvjema platformama, onda možemo reći da naša duhovna i duševna struktura, time i njihova organizacija, već posjeduju određene efikasne mehanizme koji takvo ponašanje regulišu i usmjeravaju. Samo kroz aktivaciju određenih moždanih centara, jedan od njih je i orbitofrontalni korteks (centar za prepoznavanje laži smješten u čeonom dijelu lobanje), pokreću se svi alarmi u organizmu kao upozorenje da je došlo do iskrivljenja ljudske prirode i stvarne slike dešavanja, a što nije nimalo pretjerano naglašena i iznenađujuča reakcija obzirom da se laganjem otprirodnjavamo tj. udaljujemo se od svoje prirode koja je u svojoj osnovi dobra. Na našoj psihofizičkoj ravni taj proces doživljavamo kroz uznemirenost, ubrzano disanje i rad srca, nervozu, pritisak da će laž biti otkrivena, te potreba za bježanjem od sebe i date situacije. Svrha ovog alarmirajućeg mehanizma jeste da bude nepodnošljivo neugodna jer će time tjerati na što brže promjene i vraćanje u stanje smirenosti, a to je stanje iskrenosti i prirodnosti.
U prilog ovoj misli o smirenosti u iskrenosti idu i riječi Božjeg Poslanika Muhammeda a.s.:

“Prijeđi s onog što je sumnjivo na ono što ti nije sumnjivo. Iskrenost je smirenost (sreća), a laž je uznemirenost (nesreća).”

Da ovaj proces nije nimalo jednostavan, a ni u zadovoljavajućoj mjeri prisutan u primjeni, uprkos njegovoj prirodnosti i poželjnom stanju smirenosti, svjedoči činjenica da je laž u modernim društvima postala vrlo česta forma govora i ponašanja. Lažni osmijesi, lažni savjeti i komplimenti, lažni dijelovi tijela i lažni oblici udruživanja ljudi, a ipak svi tako funkcionalni, napreduju i na prvi pogled izgledaju sretni. Kako razumjeti ovu izvrnutost prirodnog procesa izgradnje pojedinca i društva!?
Parelelno sa unutrašnjim mehanizmima za alarmiranje i prevenciju otprirodnjavanja čovjeka, postoje i djeluju psihički odbrambeni mehanizmi kao skup misaono-emocionalno-ponašajnih procesa koji nastupaju na scenu kada smo suočeni sa realnošću koju ne možemo podnijeti, niti pronalazimo načina da se s njom ispravno nosimo, a moramo sačuvati bilo kakvu pozitivnu sliku o sebi i sačuvati se boli udaljavanja od svog prirodnog stanja. Ovi mehanizmi jesu umanjili bol, ali su istovremeno otupili um u njegovom pokušaju da primjeti propadanje i umiranje vlastitog duha. Ili kako to slikovito primjeti jedna zubarka, kad izvadiš pacijentu živac zuba, zub više ne boli i pacijent sav sretan zaključuje da je problem zuba riješen. Međutim, gubi iz vida da će se propadanje zuba dalje nastaviti bez mogućnosti upozorenja. Vađenje živca je proces aktivacije odbrambenog mehanizma koji nas u nekom doglednom vremenu rasterećuje, ali i ostavlja u zabludi da smo nešto riješili.
Česti odbrambeni mehanizmi su racionalizacija (nalaženje opravdanja za neprihvatljivo ponašanje), upotreba misaonih procesa da potisnemo, zaboravimo, prebacimo na nekog drugog ili da umanjimo važnost tog čina. Ovim procesom se ulaže napor da se savijest spriječi u obavljanju svog posla. Ljudi lažu sebe i druge da bi sačuvali narcisoidnu predstavu o sebi tj. da bi mogli i dalje voljeti sebe uprkos negativnom ponašanju. U slučaju priznanja da neki dio njihove ličnosti podliježe kritici morali bi osvijestiti procese mijenjanja, ali pošto je rad na sebi prilično dug i bolan put, onda se koriste lažima kao neizbježnim sedativom za kontrolu vlastite svijesti i postizanja instant sreće. Gdje i u čemu tražiti autentičnu sreću!?

“Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu, a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” (Qur'an, Ali Imran:14)

Qur'anski prikaz ljudskih potreba i stanja opće dobrobiti ne negira najdublje mašte čulnih zadovoljstva kao iskonskog nagona za ugodom poteklih iz dimenzije ega. Samim tim što te potrebe dolaze iz kruga ega (nefsa/selfa) ukazuje se na njihov nedostatak da stvore osjećaj potpune zasićenosti jer one služe egu za vječni proces energizacije. Energizacija je svaka mentalna i fizička aktivnost koja pruža osjećaj vitalnosti i snage, unosi životnu zaigranost, tretira umor i stres, te pospješuje neophodnu snagu i istrajnost. Takva vrsta potreba ne mogu popuniti unutrašnju prazninu, ne mogu dati osjećaj da smo ih napokon zadovoljili, jer se uvijek iznova javlja naredni impulsi za sličnim ugodama, uvijek nam nešto nedostaje da bismo konačno pronašli smiraj, osim ako nismo svjesni njihove beskonačne liste i ograničenosti u pružanju stvarnog konačnog osjećaja smiraja i zadovoljstva. U tom slučaju, sposobni smo da se samokontrolišemo i preusmjerimo pažnju na ono što nadilazi taj začarani krug koji ukoliko sam sebi postane svrha može proizvesti osjećaj praznine i nezadovoljstva. Međutim, ukoliko se energizacijom ega (nefsa) upravlja sa sviješću da je polazna tačka koja pokreće i čini funkcionalnim ostale unutrašnje dimenzije, kao što su razum (aql) i osjećaji (qalb), onda cio proces dobiva na smislu, vrijednosti i uzvišenosti. Onda svi užici i ljepote ovog svijeta imaju smisla jer su stavljeni u službu uzvišenijih procesa i ciljeva, a to je proces izgradnje ljudskog karaktera ili povratka dobru u sebi
što je rezultat povratka Uzvišenom Stvoritelju: “…a najljepše mjesto povratka je u Allaha.”
U protivnom, spušta nas ispod nivoa ljudskog dostojanstva.

Traganje za sretnim interpretacijama u slobodi izbora

“Sasvim malo nam je potrebno da živimo sretno, to malo je u nama, u našem načinu razmišljanja.” Marcus Aurelius Antoninus

U razgovoru sa osobama koje strogo prate i primjenjuju od vjere ono što će im priskrbiti ugodan život na ovom svijetu, ostade mi jedna posebno naglašena preporuka dovoljno zanimljiva da bi me pokrenula u istraživanje. Naime, rekoše mi, onako u povjerenju, ako budem čitala svaku noć poslije jacije suru AlWaqia (poglavlje u Qur'anu u prevodu Neizbježni događaj) da nikad neću osjetiti siromaštvo tj. da ću biti pravo nafakali. Nakon toga sam danima tragala u preporučenoj suri za pojmovima koji se u svakodnevnoj upotrebi koriste za nafaku, kao što su novac, nakit, kuća/stan, auto i sve drugo što znamo od pokretne i nepokretne imovine. Ništa od toga nisam našla u suri i onda mi nije bilo ni jasno, a ni logično, kako se sura može vezati za nafaku. Međutim, našla sam na samom početku sure podjelu ljudi na tri vrste i nastavila promišljati o nafaki u jednom drugom svjetlu:

“Vas će biti tri vrste:
oni sretni – ko su sretni?
Oni nesretni – ko su nesretni?
I oni prvi – uvijek prvi!”
(Neizbježni događaj/Al Waqia:7-10)

Pojam sreće u Qur'anu me je potaknuo da razmišljam o nekoliko mogućih konteksta u koji je stavljena, a koji nude tako jasne odgovore na pitanje u čemu leži ljudska sreća:

-sreća u neizbježnim događajima
-sreća u interpretaciji
-sreća u slobodi izbora

Prvi i glavni okvir koji se odmah na početku da primjetiti i unutar kojeg možemo promišljati o pojmu sreće vezuje se sa nazivom sure – Neizbježni događaj. Šta su neizbježni događaji, zašto ne samo događaji!? Znamo da postoje situacije i stanja koja rado priželjkujemo i ona koja bismo zdravorazumski željeli izbjeći. Možemo pretpostaviti da ukoliko se naglašava neizbježnost nečega da se ujedno podvlači i njegova neugodnost, to je ono što nikada ne bismo birali u svom životu, samim tim je manje poželjno. Prirodno je da čovjek za sebe bira dobro. Na primjer, ko sebi želi bolest, smrt, rat, razvod, gubitak voljenih, siromaštvo, dugove, glad i nevolje, a ipak se dešavaju mimo naše volje!? Da li bi mogli te nesretne neizbježne događaje posmatrati kao tretman sreće jer kako priželjkivati samo ovo drugo, a ne naučiti se ispravno nositi sa prvim stanjem!? Da li bi bilo realno imati samo sreću u životu bez nesreće? Upravo u tom dodiru s realnošću cio Qur'an tretira istovremeno ljudsku sreću i nesreću na način da svako poglavlje nudi slikovitu postavku različitih životnih iskustava, njihovu obradu i poziv upućen ljudima da izaberu dobro, a izbjegnu zlo. Da li to znači da u ratu i bolesti, siromaštvu i razočarenju u ljude ipak trebamo i možemo birati dobro i kako to uraditi!? Da li možemo biti sretni bez obzira kroz koliko teško iskustvo prolazimo!?

Teoretski je moguće, jer emocionalno stanje jedne osobe funkcioniše na osnovu načina kako interpretiramo neizbježne događaje. Negiranje ispravnosti ove teorije može jedino značiti da nama nedostaje dovoljno psihološke snage i da podcjenjujemo svoje samopouzdanje koje nam je potrebno da razvijemo pozitivne interpretacije negativnih iskustava. Ljudski um je neograničen i neovisan prostor u kojem snagom misaonih procesa kreiramo svoj svijet, svoj džennet i džehennem (raj i pakao), a što potvrđuju i istraživanja iz kognitivne psihologije. Ljudi koji su naučili da upravljanje unutrašnjim iskustvima, a ne vanjskim, određuje kvalitetu života, oni svjesno doživljavaju i njeguju sreću. Samo sa dobrom interpretacijom otvaraju se vrata mudrosti, te pod navalom endorfina oslobađamo nove moždane potencijale. Vrata mudrosti su se otvorila i djevojčici Pollyanni nakon što je preko humanitarne pomoći dobila štake koje ne treba namjesto lutke koju je očekivala. Vidno rastužena i razočarana obratila se ocu koji radi u toj humanitarnoj organizaciji. Otac joj je predložio da potraže na koliko mjesta u Bibliji se spominje pojam sreće i došli su do broja 831. Nakon toga su shvatili da Bog želi da su ljudi sretni, ali kako doći do te sreće bilo je njihovo pitanje. Pollyanna i dalje tužna što nije dobila lutku započinje jednu igru na očev nagovor, a igra se zvala “Šta ima sretno u štakama!?” Prva reakcija je bila da ih ne mora koristit i već je bila sretna, zatim da ih može pokloniti nekom ko ih treba i tako obradovati tu osobu, i na kraju da se čak i sa štakama može igrati. Našla je razloge za sreću u onome što ju je na prvi mah činilo nesretnom. Filmski režiseri su odlučili da njenu priču stave na filmsko platno, a psiholozi su razvili po njoj princip koji se zove Pollyannin princip, a koji objašnjava ljudsku tendenciju da čak i u lošim situacijama nastoje vidjeti dobro.
Zaključujemo da stanje sreće zavisi od interpretacije, a umjetnost interpretiranja je uranjanje u poruku određenog sadržaja i spremnost da čujemo njegove neizrečene misli. Kad neka osoba šuti to ne znači da nema šta da kaže ili da je već sve rekla, nego čeka našu spremnost da je sagledamo kroz njene neotkrivene dimenzije. Ljudi su sadržaj kao i svaki drugi koji treba živo sagledavanje shodno dinamici i strukturi datih situacija. Postoje različiti oblici interpretacije, od davanja značenja i smisla nečeg što smo vidjeli, čuli ili pročitali, do pokušaja razumijevanja nečijih postupaka, riječi i odluka.
Na primjer, ako našeg poslodavca doživljavamo kao otežavajući ili ugrožavajući faktor u radu osjećat ćemo se ljutito, u strahu i nervozno. Ali, ako ga sebi objasnimo kao nekoga koga trebamo u svom životu da bi postali bolja osoba, iskusit ćemo osjećaje smirenosti, pa čak i zahvalnosti.
Ova metoda gledanja je primjenjiva na sva životna iskustva, od tvrdoglavog djeteta i bolnih bračnih nesporazuma pa do političara koji su izgubili kompas u rješavanju državnih problema. Hoćemo li u tim situacijama plakati, proklinjati, osmjehnuti se i tragati za zdravim rješenjem nije nešto što smijemo prepustiti spontanoj reakciji već nešto čime bismo trebali svjesno upravljati. Da bi se postigla ovakva sposobnost interpretacije potrebno je dosta strpljivog i svjesnog fokusa na upravljanju svojim misaonim procesima tj. potrebna nam je samokontrola i rad na sebi. Prije svega nam je potrebno da razumijemo prirodu stvari u nama i oko nas, a to je prepoznavanje dobra u mogućnostima slobode izbora.

Ko su sretni, ko su nesretni!? Mudri Stvoritelj je ova stanja u suri Waqia stavio u formu pitanja jer nas time navodi da svako od nas otvara već odškrinuta vrata vlastitog izbora, a on zavisi od koncepta ili bazičnih vjerovanja koja u većini slučajeva utiču na naše odluke. Oni koji su vođeni čistim i blagotvornim namjerama, altruizmom, zahvalnošću i ljubavlju, biće od onih sretnih pa će time proširiti teritorije svoga srca, uma i mogućnosti djelovanja. Proširuju repertoar svog razmišljanja i ponašanja što nosi sa sobom važnu vrijednost za ljudski razvoj. A oni puni sumnje, nepovjerenja, podmuklosti, pohlepe, nezahvalnosti i sebičnosti, sve više će se udaljavati od sreće tjerajući se u ćorav-sokak gdje će se žaliti jedni drugima na nedostatak perspektive. Nezdrave emocije ne ostavljaju prostor za razmišljanje te time sužavaju opcije odlučivanja. Na primjer, kad sebi nešto definišemo kao prijetnju onda što brže potežemo za prvom naučenom reakcijom, a ona se najčešće ogleda u tome da uzvraćamo istom mjerom, bježimo ili ostajemo nesposobni da bilo šta poduzmemo. Takva ponašanja zovemo ograničena, reaktivna, usmjerena na preživljavanje i pobjedu, a mi nismo rođeni kao oni koji pobjeđuju ili gube, već kao oni koji biraju.

“Čovjek ne pati samo zbog problema, već zbog neproširenih mogućnosti da ih sagleda.”
Nossrat Peseschkian

A ko su prvi – uvijek prvi, treća vrsta ljudi spomenuta u suri? To su oni koji nemaju pravo izbora jer su izabrani Božiji robovi. Od ukupnog broja ljudi koji su živjeli na ovoj planeti njih je možda nekih 1%, dok ostalih 99% ljudske populacije ostaje u vrlo jednostavnoj podjeli na samo dvije grupe – sretni i nesretni. Često se upitam, kako to da u tako jednostavnoj podjeli čovjek opet izabere za sebe ono što je za njega štetnije i šta bi sa nama bilo da imamo više od dva izbora kad se i kod ova dva slabo snalazimo!? Uz to sve, zanimljivo je posmatrati težnju običnog ljudskog bića da radije želi biti od onih koji nemaju izbora nego od onih koji imaju. U svom nastojanju da dostignu status posebnosti svi bi najradije da su odmah u mentalnoj snazi Božijih Poslanika i odabranih velikih ljudi koji su imali izuzetnu sposobnost da zadrže svoju vedrinu uprkos životnim nevoljama. Međutim, zaboravljamo da su čak i oni bili sasvim obični u svojoj patnji i radosti, u suzama i smijehu, u strahovima i nadanjima, bez obzira što su izabrani za uzvišene misije i što su shodno tome imali adekvatnu snaga srca i uma. Ovim su poslali poruku običnom čovjeku da čak i ljudske veličine ne mogu izbjeći procese i zakone Uzvišenog Stvoritelja koji postoje da bi spoznali da nema prečice do sreće kao što nema prečice u razvoju dobrih karakternih osobina i istraživanja granica ljudskog potencijala:

“Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?
Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.” (Pećina/El Kehf:6-7)

Izraz koji je upotrebljen u ovom kur'anskom ajetu “ko će se od njih ljepše vladati” nije ništa drugo do, ko će od njih znati prepoznati dobar izbor/izlaz u situacijama kada su oči zamagljene tugom. Nimalo lagan zadatak ako se samo na oči oslonimo. I nije zadatak u kojem se od nas očekuje da ga uvijek na naše i opće zadovoljstvo riješimo. Nekad, pa čak i vrlo često, izbori neće biti najsretniji, ali to ne znači da nužno moraju biti definisani kao pogrešni. Možda su se morali desiti da bismo ostali obični ljudi koji griješe i spotiču se, koji njeguju skromnost u pokajanju i izvlačenju pouka, a u čemu leži stvarna ljepota ljudskog karaktera. Čovjek koji smatra da ne griješi oduzima sebi priliku da natopi svoje srce toplinom suza kao što oblaci natope zemlju plodonosnim kapima kiše time je štiteći od sušenja, pucanja i odumiranja svakog oblika života.
Mi živimo u vremenu čija je osnovna karakteristika privid određenih emocija u iscrpljujućem požurivanju da se želje/molitve/pozitivne promjene što prije ostvare. Privid straha, sreće i tuge u kombinaciji sa nestrpljenjem, oduzima iskrenu procjenu sebe i drugih. Stara izreka kaže: “Nemoj zagristi više nego što možeš prožvakati!”

Radionica:
Kako izgleda čovjek koji zamalo da svisne od tuge, koliko duboko je pogođen određenom situacijom? Koji bi psihološki izraz upotrijebili za takvo stanje? Zbog čega je baš u suri Pećina spomenut opis duboke tuge?

Naučno traganje za mjernim instrumentima sreće

Kada posmatramo sebe, znamo li šta nas čini sretnima? Koji su tajni sastojci? Šolja kafe/čaja? U tišini čitati? Šetnja šumom? Dodir s vodom? Da li postoje slučajnosti u sreći npr. slučajna bračna ponuda, slučajno rođenje djeteta, slučajno zaposlenje itd? Mislim da se takve slučajnosti ne dešavaju dok se nemarno izležavamo na kauču. Sreća je stanje aktivnog traganja i otkrivanja u granicama mogućeg izbora i vremena. Sretni smo par sekundi, minuta, sati, dana/noći, mjeseci u određenim prilikama i njihovim interpretacijama. Sreća je trenutačno stanje uslovljenom vremenom i stanjem uma, dok je zadovoljstvo trajno stanje duše koje se gradi nizom momenata sreće.
Naučnici su se pitali jedno sasvim drugo pitanje, da li je moguće mjeriti sreću obzirom da je subjektivno i nematerijalno stanje? Mada, moramo priznati da su se mnogi ljudi već u utabanim shemama snašli oko mjerenja sreće, pa je mjere u novčanicama, kilogramima, litrima, metrima i kilometrima. Na primjer, u kilogramima brašna, ili u manjku/višku tjelesnih kilograma, u litrima mlijeka ( a mnogi i u drugim raznim napicima), u metrima, pogotovo kvadratnim metrima stana/kuće, ili pak u pređenim kilometrima.

Naučni tim Myers&Diener su 1995.godine sproveli globalno istraživanje sreće u trajanju od 6 godina. Njihova pitanja su bila da li se sreća može mjeriti i šta je manje, prilično i jako važno za sreću? Našli su da se sreća može mjeriti na osnovu odgovora koje su ispitanici davali. Rezultati istraživanja su pokazali (uzimajući u obzir različite profile ljudi, među njima siromašni i bolesni) :
manje važni za sreću su novac, dob, spol, djeca, IQ i izgled
prilično važni za sreću su zdravlje, religija i kultura
a jako važni za sreću su ljubav, rad i pozitivan duh.
Ovaj naučni tim je zaključio da su se ljudi izjašnjavali shodno poređenjima koja su vršili. Sreća je zavisila od toga s kim ili s čim su se poredili, tj. s kim se nisu poredili i ostali autentični u svom pogledu na život i sistem vrijednosti.
Alfred Adler, poznati austrijski psihijatar, osnivač individualne psihologije, pionir humanističke psihologije, poznat kao “otac moderne psihologije sebe”, pišući o sreći iznosi šta sreća povlači za sobom, tj. na osnovu čega može biti mjerljiva, i on kaže:
– sreća je pravi izraz da su teškoće savladane
-sreća je stanje koje za sobom povlači smijanje
-sreća je osjećaj oslobađanja i rasterećenja
-sreća je poklon koji zauzvrat traži simpatiju drugih
-sreća je uzdizanje iznad vlastite ličnosti
-sreća je vezivanje, a ne izolovanje
-sreća teži uzajamnom ulaganju i uzdizanju
-sreća je najbolje vezivno tkivo koje spaja ljude.
Ako neko tvrdi da je sretan, a razdvaja ljude i izoluje se, ulaže samo u sebe i zarobljen u obožavanju svojih strasti bježi od rješavanja problema, onda je samo u prividu tj. iluziji nečega što misli da je sreća.
Pitanje za kraj. Da li si sretan/na? 

Autor: Aida Tule

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top