Poslanikov, s.a.v.s., odnos prema „Drugima“
Piše: Saudin Cokoja
Muhammed, a.s., tokom 23 godine poslaničkog života, djelovao je onako , kako ga je Gospodar opisao u časnom ajetu: “A tebe smo poslali samo kao milost svjetovima.“ (El-Enbija, 107) Bio je oličenje milosti, pravde, suživota i tolerancije. Kroz svoj poslanički „mandat“, pokazao je društvene i ljudske vrijednosti islama. Svakom čovjeku, bez obzira na vjeru i porijeklo, Poslanik, s.a.v.s., dao je njegovo pravo i slobodu, a međuljudske odnose, gradio je na povjerenju. Ovom prilikom, želim da spomenem nekoliko primjera, u kojima je Poslanik, s.a.v.s., pokazao svoj odnos prema onima koje mi danas nazivamo “Drugima“. Naravno, uvijek imajući na umu, da su mu na prvom mjestu, bili pravda i povjerenje.
– Hidžra muslimana u Abesiniju, desila se dva puta. U ove dvije hidžre, preko stotinu muslimanskih života, spasio je tada krščanski kralj Negus, među kojima su bili Poslanikova, s.a.v.s., kćerka Rukaijja i njen muž Osman, r.a. Negus im je pružio ruku nade i obezbijedio normalan život. Poslanik, s.a.v.s., savjetujući muslimane, rekao je: “Bilo bi najbolje da odete u Abesiniju, tamo vlada čestit vladar, nikome nepravdu ne čini, to je zemlja u kojoj vlada istinoljubljivost, budite tamo dok vam Allah ne dadne izlaz iz situacije u kojoj se nalazite.“ (Sunen El-Bejheki) Kao što vidimo, Poslanik, s.a.v.s., je krščanskog kralja opisao kao moralnu i pravednu osobu, pokazujući na taj način poštovanje prema njemu i njegovom narodu.
– U junu, 622. godine, desio se važan sporazum između Poslanika, s.a.v.s., i medinskih muslimana, u historiji poznat kao „Druga prisega na Aqabi“. Ono što je zanimljivo u ovom slučaju, jeste da je Poslanik, s.a.v.s., na ovako važan sastanak i koji je održan u velikoj tajnosti, poveo svog amidžu Abasa ibn Abdumutaliba koji tada nije bio musliman. Ali, znajuči da je povjerljiva osoba, Poslanik, s.a.v.s., mu je čak dozvolio i da prvi održi govor. (Ibn Ishak, 2/100) Na ovaj sastanak, Poslanik, s.a.v.s., nije poveo Ebu Bekra ni Omera, nego je poveo Abasa , koji je bio na vjeri svojih djedova.. Ovo je dokaz, da je Poslanik, s.a.v.s., i u veoma važnim prilikama uvažavao mišljenje i savjet „ostalih“.
– Tokom hidžre, Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., izabraše iskusnog vodića, Urejkit ed-Dejlija, koji je bio mušrik. (Ibn Ishak, 1/120; Fethu-l-bari, 14/92) Iako mušrik, u tom trenutku, Poslanik, s.a.v.s., imao je povjerenje u njega kao stručnog vodića. Na osnovu ovog ljudskog i profesionalnog odnosa, možemo zaključiti, da je jednim dijelom i on sam zaslužan za spašavanje Poslanikovog, s.a.v.s., života. – Dolaskom u Medinu, Poslanik, s.a.v.s., zatiče jevrejsku vjersku zajedinicu sa kojom je potpisao pravni akt. Povelja medinskog ustava je prvi pisani dokument u historiji islama koji govori o poštivanju ljudskih prava, toleranciji i suživotu. Između ostalog, u jednoj od tačaka povelje, Poslanik, s.a.v.s., naredio je da se napiše da su muslimani i Židovi, ”ummetun vahide” – ”jedan narod”, u smislu njihovih građanskih prava i obaveza. Povelja se sastojala iz 52 stavke , od toga 27 stavki u odnosu sa pripadnicima drugih vjera što ukazuje na brigu islama o očuvanju religijske slobode unutar Islamske države. (Ibn Ishak, 1/150) – Muhammed,s.a.v.s., napisao je pismenu garanciju biskupu u Nedžranu i njegovoj biskupiji u kojoj stoji da oni slobodno raspolažu onim što je u njihovom posjed i da su njihove crkve i svećenstvo, pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika. Muslimani nikada neće, u ime kršćana, mjenjati i postavljati biskupe niti druge svećenike.” (Ibn Sa’d, Tabekatul-kubra, I/266.)
– Divan odnos Poslanika, s.a.v.s., prema Adijj ibn Hatimu, koji je bio kršćanin. Pošto je mrzio Poslanika, a.s., odlučio je da ga posjeti u Medini i sretne se sa njim. Nakon što su se upoznali, Poslanik, a.s., ga je uzeo za ruku i poveo svojoj kući. Kad su stigli, Poslanik mu je dao jastuk da sjedne na njega a on je sjeo na zemlju. Divna gesta Poslanika, a.s., prema kršćaninu kojem je pružio priliku da ga upozna. (El-Isabe, 3/198)
– Isto tako, human odnos Poslanika, s.a.v.s., prema zarobljenicima Bedra. Njih 70 bilo je raspoređeno po kućama ashaba. Poslanik im je naredio da prema njima postupaju plemenito do te mjere, da su ashabi jeli suhe hurme a njima su davali hljeb. (Ibn Ishak, 2/349)
– Licemjeri Medine su bili posebna društvena klasa, koje je opasno djelovala a pogotovo njihov vođa, Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Mnoga zlodjela je uradio ovaj čovjek, ali Poslanikov, s.a.v.s., odnos prema njemu je uvijek bio ljudski. Dovoljno govori činjenica, da ga je Poslanik, s.a.v.s., pred smrt redovno obilazio u bolesti, klanjao mu dženazu i umotao ga u svoju košulju kao kefin. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/345)
– Na dan oslobođenja Mekke, dok su okupljeni stanovnici oko Kabe čekali presudu od strane Poslanika, s.a.v.s., on ih upita.“Šta mislite šta ću danas uraditi s vama?“ Rekoše:“Učinit ćeš dobro, ti si plemenit brat, sin plemenitog brata!“ Poslanik, s.a.v.s., im reče:“Ja vas danas neću koriti, idite vi ste slobodni.“ (Ibn Hišam, 4/87). Nije bilo ukora, vrijeđanja, iživljavanja koje se obično dešava kad jaki pobijede slabe.
Ovo su samo neki od primjera Poslanikova, .a.s., odnosa prema „Drugima“ i nemuslimanima, na koje bi se koji se pozivaju na to, da njegov Sunnet slijede, trebali ugledati.
Izvor: Preporod, br. 12/1022, 15. juni 2014., str. 27.
Akos.bA
