U Fokusu

Pokret ‘Muslimanska braća’ – nastanak, djelovanje i refleksije na BiH

Portal Akos.bA će u narednom periodu objavljivati odlomke iz magistarske teze i knjige mr. Mustafe Prljače, odbranenje na FIN-u 2003 godine, o pokretu ‘Muslimanska braća’ i njihovom uticaju na BiH i Bošnjake. Pored uvodnog dijela knjige predlažemo vam da poslušate savjete omladini od imama Hasana el-Benne.

I – U V O D

Pokret “Ihvanu’l-muslimin”, nastao i razvio se u Egiptu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, po nekima i “najveći islamski pokret u savremenom dobu”[1], nesumnjivo je udario snažan pečat na ukupnu stvarnost muslimanskog svijeta u prošlom stoljeću, naročito u Egiptu i arapskom svijetu, ali i u mnogim drugim muslimanskim područjima (Indija, Pakistan, Indonezija, Filipini…).

Njegov doprinos afirmaciji islama i islamskih vrijednosti, ponovnom vraćanju samopouzdanja i samopoštovanja muslimana, jest ogroman i nesporan, bez obzira kakav se stav općenito imao prema tom pokretu i kojim sve prefiksima on bio čašćen: revivalistički, fundamentalistički, selefijski, tradicionalistički, konzervativni pa čak i teroristički.

Zanemarujući sve te odrednice, njegov utemeljitelj Hasan Benna (Hasan al-Banna) je, kako ćemo to vidjeti, nebrojeno puta ponovio da je to samo “islamski pokret” i ništa više. “Muslimanska braća’* su”, kazat će dr. Rešid Hafizović, “sinonim za suvremena islamistička gibanja u muslimanskom svijetu. Oni su neka vrsta idejnih nasljednika onih velikih misaonih tokova muslimanskog svijeta s kraja devetnaestog i s početkom dvadesetog stoljeća…”[2].

“Ihvanu’l-muslimin” su izrasli iz tla koje je pripremio Rešid Rida (Rashîd Ridā, 1865-1935), istaknuti učenik i nasljednik Muhammeda Abduhua (Muhammad Abdu, 1849-1905) – velikog islamskog reformatora iz druge polovice XIX i prvih godina XX stoljeća – koji je, otisnuvši se ka političkom aktivizmu, pripremio “pojavu jednog pokreta koji će uzburkati političku scenu, naročito u arapskom svijetu, pokreta “Muslimanske braće”, koji su nastojali “rekonstruirati muslimansku zajednicu prema najstriktnijim kur’anskim principima, koji bi nužno trebali iznaći rješenja za društvene probleme”.[3]

“Ihvanu’l-muslimin” su na svoj specifičan način pokušali efikasno odgovoriti najezdi laicističkih, ateističkih, ekstremno liberalnih i inih vrijednosti i koncepcija koje su sa svih strana snažno zapljuskivale muslimanski svijet ozbiljno prijeteći da ga istrgnu iz samog njegovog korijena, da ga pometu sa historijske pozornice. Temeljna odrednica tog njihovog pokušaja temeljila se na aksiomu islamskog učenja, tj. da islam predstavlja cjelovit, zaokružen sustav čovjekovog individualnog i društvenog življenja.

Svoj put u realizaciji svojih nastojanja “Ihvanu’l-muslimin” su prepoznali u prosvjetno-pedagoškoj aktivnosti, u ponovnom pobuđivanju i raspirivanju oduševljenja islamom, njegovim učenjem i načinom života, jednom riječju u ponovnom oživljavanju i afirmiranju svih zamrlih islamskih teorijskih i praktičnih vrijednosti.

Svoju misiju oni su, kako će to istaknuti njihov utemeljitelj, shvaćali kao “inicijativu za reformiranjem života naroda i zajednica”.[4] U toj svojoj orijentaciji, danonoćno izgarajući i ustrajavajući u radu, u vrlo kratkom vremenskom periodu postigli su iznimno veliki uspjeh u pravcu realizacije zacrtanih ciljeva.

Požrtvovanost njegovih članova, njihova postojanost, nepokolebljivost i hrabrost snažno će doći do izražaja u potonjim sudbonosnim događanjima. Kasnija skoro nadljudska borba u odbrani Palestine, koja će ponekad graničiti s mitskim junaštvima, nevjerovatna hrabrost i postojanost koje su članovi Pokreta iskazali u borbama za Suecki kanal, za oslobođenje Egipta[5], ali i drugih muslimanskih područja od kolonijalnih sila, ostala je zabilježena u brojnim dokumentima, snimcima, časopisima, knjigama…, u usmenom predanju širokih muslimanskih masa.

Nesalomljivost i nepopustljivost, čak i pod najokrutnijim i najbolnijim mučenjima kojima su bili izloženi, beskrajna vjera u ideale i u put kojim su išli – sve to, samo po sebi, nameće pitanje: Kako je to bilo moguće postići? Kojim sredstvima se uspjelo izgraditi takve ličnosti?

Protiv sebe su imali izrazito neprijateljsko okruženje. Žestoko su im se suprotstavljale engleske kolonijalne vlasti, domaće vladajuće strukture koje su nastojale očuvati vlastite pozicije, cionisti, kršćanski misionari, komunisti, laicisti i čitav spektar onih koji su smatrali da zapadna civilizacija i njene tekovine trebaju zauzeti mjesto islamskog pravnog poretka – Šerijata (Al-Sharî´ah), no oni su, u velikoj mjeri zahvaljujući i svom unutrašnjem ustrojstvu, uspijevali iznutra ostati čvrsti, snažno odolijevati napadima i uporno proširivati djelokrug svoga utjecaja i krug svojih simpatizera.

O ovom velikom pokretu kod nas je pisano vrlo malo, tek u uzgrednim napomenama, što je vjerovatno posljedica društvenog ambijenta u kojem se nalazila Bosna i Hercegovina u periodu poslije Drugog svjetskog rata, dakle upravo u vremenu kad “Ihvanu’l-muslimin” djeluju kao respektabilan društveni faktor, kad pokazuju izuzetnu snagu, ali i kada u Egiptu bivaju proglašeni terorističkom organizacijom s kojom se vladajući režim obračunavao nemilosrdno.[6]

Takvo stanje je uglavnom ostalo sve do danas. Ne tako davno, 1990. godine, Mustafa Cerić, npr., piše tekst “Suvremena duhovna kretanja u islamskom svijetu”, u kojem donosi kratak osvrt, pored ostalog, i na savremeni islamski reformizam i modernizam i gdje niti jednom riječju ne spominje pokret “Ihvanu’l-muslimin”![7]

Drugi mogući razlog prenebregavanja ovoga pokreta možda se može naći i u činjenici da je on, kako ga je definirao Luj Garde “više program akcije nego skolastička doktrina”[8], te kako u vremenu poslije Drugog svjetskog rata nije moglo biti govora o nekakvoj akciji, to “Ihvanu’l-muslimin” nisu ni bili interesantni u smislu teorijskog elaboriranja njihove doktrine, koja u toj ravni i nije nudila ničeg osobito novog, naročito kada se ima u vidu činjenica da su ideje Muhammeda Abduhua i Rešida Ridaa – na kojima se uglavnom i zasnivala idejna koncepcija ovoga pokreta – bile prilično poznate našoj javnosti, ponajviše zahvaljujući djelovanju Husejna Đoze koji će do kraja svoga života (1982.) ustrajno i vjerno prenositi, propagirati i tumačiti njihove ideje i vizije.

Izuzimajući jedan seminarski rad, urađen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu,* ne postoji, koliko nam je poznato, ni jedan širi osvrt na ovaj veliki islamski pokret,[9] u smislu tretiranja njegova ustrojstva i načina djelovanja u njegovoj tzv. prvoj i drugoj fazi, što ohuhvaća period od dvadeset prvih godina njegova postojanja. Upravo to i jest period u kojem će se ovaj pokret isprofilirati, u kojem će se odgojiti i iz kojeg će izrasti brojni velikani savremene islamske misli čija će se imena pročuti diljem muslimanskog svijeta, pa i na ovim prostorima, među kojima posebno treba spomenuti Seida Ramadana (Said Ramadan), Jusufa Karadavija (Yûsuf al-Qaradāwi) i Muhammeda Kutba (Muhammad Qutb). Uz to, što je za nas ovdje posebno interesantno, to je i period u kojem ideje i obrasci djelovanja ovoga pokreta svog izravnog eha nalaze i u Bosni i Hercegovini, što ćemo jasno pokazati u drugom dijelu ove radnje.

Što se tiče samog osnivača Ihvanu’l-muslimina, Hasana Bennaa (1906-1949), na našem jeziku je, koliko nam je poznato, do sada tiskana samo jedna njegova poslanica – ”Naš projekat“ (Da’watunā), prevedena kao “Islamska poruka”[10], te zbirka izabranih dova – “Me’surat” (Al-Ma´thûrāt),[11] na kraju koje je dat i “Dnevni vird obračuna sa samim sobom”, kojeg je također sačinio Hasan Benna.

Pokret “Ihvanu’l-muslimin” je, međutim, već od samog svog početka imao stanovitog utjecaja na prostorima Bosne i Hercegovine. Grupa naših studenata, koji su u vrijeme njegova nastanka studirali u Kairu, očigledno je bila upoznata s ovim pokretom i način njegovog djelovanja u toj prvoj fazi dijelom je, po povratku, prenijela i na ove prostore. Taj utjecaj moguće je pratiti sve do završetka Drugog svjetskog rata kad na vlast dolaze komunisti koji, izuzimajući zvaničnu Islamsku zajednicu, zabranjuju svaki drugi oblik vjerskog organiziranja i djelovanja, pa tako i “El-Hidaju”, najprije organizaciju ilmijje Kraljevine Jugoslavije a potom i Nezavisne Države Hrvatske, u čijem radu se najsnažnije i osjećao utjecaj “Ihvanu’l-muslimina”.

Stoga držim da će predstavljanje prosvjetno-pedagoškog rada ove organizacije od njena osnivanja pa do završetka Drugog svjetskog rata, biti skroman doprinos boljem razumijevanju pokušaja naših muslimana da iznađu adekvatan, efikasan i istovremeno islamski odgovor na brojne izazove s kojima su se suočili u periodu između dva svjetska rata i za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, da se u tom pokušaju posluže iskustvima muslimana drugih područja koja su im se činila primjerenim. U tom smislu najveću nadu su im, bez sumnje, nakon gubljenja nade u Tursku, pružali muslimani Egipta.

Neka od tih iskustava primjenjiva su i danas. Mnogi izazovi i iskušenja iz onog vremena izazovi su i iskušenja i ovog vremena. S druge strane, neki oblici koji su tada primjenjivani u suočavanju s tim izazovima više nisu i ne mogu biti aktuelni, budući da su se znatno promijenili kako uvjeti života tako i odnosi među narodima. I jedno i drugo može se prepoznati iz konteksta same radnje.

Izazovi iz onog vremena bili su specifični. I, dok su oni u Egiptu prijetili gubitkom islamskog identiteta, ovdje u Bosni zaprijetili su još i biološkim nestankom muslimanskog naroda. Stoga su i odgovori bili slični ili isti po suštini, dok su u praktičnoj realizaciji imali dosta zajedničkih elemenata, ali i bili uvjetovani lokalnim društvenim ambijentom.

Jedan od osnovnih razloga zbog čega se od Ihvanu’l-muslimina preuzeta orijentacija – predstavljena u ulemanskom društvu “El-Hidaje” – nije mogla normalno razvijati i obogaćivati jest snažni ratni vihor koji je početkom četrdesetih godina zahvatio Bosnu i Hercegovinu. To će u velikoj mjeri uvjetovati da ljudi, okupljeni u ovom društvu, najveći dio svoje pažnje, pored širenja vjerske prosvjete i rada na afirmaciji autentičnih islamskih moralnih uzusa, poklone brizi za biološki opstanak muslimanskog naroda.

U svakom slučaju, Bosna je bila samo daleki eho epohalnih događanja koja su se odvijala u Egiptu a koja su, najprije egipatskom a potom i ostalim muslimanskim narodima, iznova vraćala nadu i vjeru u vlastitu snagu i uopće u mogućnost islamskog odgovora na ogromne, prije svega civilizacijske izazove s kojima su se suočavali, i koji su snažno pritiskali njihovu životnu stvarnost.

 

*****

Prilikom izrade radnje nastojao sam, u što je moguće većoj mjeri, koristiti se neposrednim izvorima, prije svega ‘Bilješkama’ (Al-Mudhakkirāt)[12] samog utemeljitelja pokreta Ihvanu’l-muslimin, Hasana Bennaa, te njegovim ‘poslanicama’ (Rasāil)[13], kao i djelima onih autora koji su bili aktivni sudionici tih događanja. Također sam, kod idendificiranja onih elemenata u Bosni i Hercegovini u kojima se, posredno ili neposredno, manifestirao eho djelovanja Ihvanu’l-muslimina koristio izvore i literaturu iz tog perioda, odnosno pozivao se na sudionike tih zbivanja.

Kod navođenja ličnih imena, naziva djela ili geografskih pojmova koristio sam fonetsku transkripciju, s tim da sam odmah uz njih u zagradi donosio i transkripciju u njezinoj engleskoj verziji.

Skraćenice koje se pojavljuju unutar teksta, neposredno iza spominjanja poslanika Muhammeda, odnosno nekog drugog Božijeg poslanika, znače sljedeće:

1)      s.a.w.s. – sallallah ´alayh wa sallam – Mir i blagoslovi Božiji neka su na nj;

2)      a.s. – ´alayh salam – Mir neka je na nj.

Na kraju, veliku zahvalnost izražavam svom mentoru, prof. dr. Omeru Nakičeviću, koji mi je, na samom početku, dao veoma korisne sugestije i koji je pažljivo pratio moje pisanje. Uostalom, i on je jedan od aktivnih sudionika onoga o čemu pišem u ovoj radnji.


[1]Vid., npr.: Dr. ´Ali ´Abd al-Halîm Mahmûd, Wasāil at-tarbiyyah ´inda al-ikhwān al-muslimîn, Dār al-Wafā, Al-Mansûra, 1990., četvrto izdanje, str. 337.

*Muslimanska braća – doslovan prijevod naziva pokreta kojeg tretiramo. Ime mu je dao sam njegov utemeljitelj Hasan Benna odmah na početku njegova osnivanja. Mi ćemo, međutim, u ovom radu zadržati njegov izvorni naziv s izuzetkom onih slučajeva u kojima se njegovo ime donosi u prijevodu na naš jezik, kao što je to, npr., na ovom mjestu.

[2]Rešid Hafizović, “Muslimani u dijalogu s drugima i sa samima sobom”, Sarajevo, “El-Kalem”, 2002. godine, str. 145.

[3]Marcel A. Boisard, “Humanizam islama”, poglavlje: “Muslimansko buđenje i reformatorski pokret”, Sarajevo, “El-Kalem”, 2002. godine, str. 326.

[4]V. Magmû´ah rasāil al-imām al-shahîd Hasan al-Banna, Dār al-da´wah, Aleksandrija, 1990. god., str. 140.

[5]Muhammed Kutb navodi primjer jednog Egipćanina kojeg je saslušavao jevrejski oficir. Prvo što ga je upitao, kaže on, bilo je: Ima li u egipatskoj vojsci oficira iz reda “Muslimanske braće”? “Mi nikada nećemo zaboraviti ono što se desilo 1956. godine”, rekao mu je, “kad su dvojica oficira iz reda Muslimanske braće, pred klancem Mitla, pet punih sati odolijevali žestokom jevrejskom napadu, sve dok nisu poginuli na svojim topovima!” – Vidjeti: Muhammed Qutb, “Pouke iz Bosne”, str. 70, naš prijevod, Sarajevo, “Rewda”, 1997.

[6]Tome će dobrim dijelom doprinijeti i atentat na tadašnjeg egipatskog premijera Nukrašija (Al-Nuqrāshî), u decembru 1948., koji će izvršiti pripadnik tzv. specijalnog ustroja (tanzîm hāss) ovog pokreta, što će određenim političkim krugovima poslužiti kao zgodna prilika da se za to optuži čitav pokret. Kao rezultat toga, samo nekoliko mjeseci kasnije, 12. februara 1949., biva, također u atentatu, ubijen i osnivač Ihvanu’l-muslimina Hasan Benna.

[7]V. “Islamski fundamentalizam – šta je to?” (priredili: Nusret Čančar i Enes Karić), izdavač: Mešihat Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1990., str. 101. Rad podnesen kao referat na istoimenom okruglom stolu kojeg su organizirale redakcije “Preporoda” i “Islamske misli”, održanom na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu 13. januara 1990. godine.

[8]Navedeno prema: Dr. Fikret Karčić, “Društveno pravni aspekt islamskog reformizma”, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1990. godine, str. 130.

*Mjeseca maja 2000. godine, pod naslovom “Muslimanska braća – najznačajniji muslimanski pokret u 20. stoljeću”.

[9]Značajan doprinos u osvjetljavanju ovoga pokreta u posljednje vrijeme dao je prof. dr. Enes Karić, priredivši za našu javnost dva obimna djela: “Kur’an u savremenom dobu” I i II (Bosanski kulturni centar i El-Kalem, 1997.) i “Tumačenje Kur’ana i ideologije XX stoljeća” (Bemust, 2002.) s prilozima različitih autora, muslimanskih i nemuslimanskih. Ipak, niti u jednom od ovih djela pažnja se ne zadržava na samim obrascima prosvjetno-pedagoškog djelovanja ovog pokreta u njegovim prvim fazama.

[10]Izdavač: Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1993; prijevod: dr. El-Fatih Ali Hasenejn i drugi.

[11]Izdavač: Ilmijja BiH, Tuzla, 1996. godine; štampano u tiražu od 50.000 primjeraka.

[12]Izraz “muzekkirat” (al-mudhakkirāt) – što je i naslov ovog autobiografskog djela Hasana Bennaa kojeg je on napisao nekoliko godina prije svoje smrti – uglavnom se prevodi kao: memoari. Međutim, temeljitijim uvidom u ovo djelo ustanovit će se da to, ipak, nije zaokruženo memoarsko djelo u uobičajenom smislu te riječi, da sadrži veći broj usputnih zapisa ili reakcija izraženih u samo jednoj ili nekoliko rečenica, što me je opredijelilo da ga u ovoj radnji prevodim kao: bilješke, što po mom mišljenju više odgovara njegovoj naravi.

[13]Rasāil – poslanice ili traktati. U periodu kojeg tretiramo, ali i kasnije, sve do danas, one su bile jedno od osnovnih sredstava u prosvjetno-pedagoškom djelovanju pokreta Ihvanu’l-muslimin. Hasan Benna je u njima pojašnjavao njihovo razumijevanje islama te stav pokreta prema drugim ideologijama, učenjima, pojavama, aktuelnim situacijama i sl.

 

Odlomak iz knjige: 

 

 

Fakultet islamskih nauka – Sarajevo

– P o s t d i p l o m s k i  s t u d i j –

 

Nastanak i prosvjetno-pedagoško djelovanje pokreta “Ihvanu’l-muslimin” u Egiptu i njegove refleksije na Bosnu i Hercegovinu do 1945. godine

(m a g i s t a r s k a  t e z a)

 

Mentor:                                                                       Magistrant:

Prof. dr. Omer Nakičević                                       Mustafa Prljača

Sarajevo, 14.01.2003. godine

 

Akos.bA

Povezani članci

Back to top button