Pogled iz dijaspore: Zašto bh. vlasti ne rješavaju zahtjeve svoje dijaspore?

U nedostatku važnijih tema tokom proteklih praznika bosanskohercegovačka dijaspora vratila se na stranice portala. U sklopu predizborne kampanje nekoliko političkih partija izašlo je  u javnost sa njihovim pogledom na ustroj dijaspore, potom su načelnici neki opština organizirali  prigodne manifestacije i susrete za zemljacima i izložili im svoju viziju odnosa sa dijasporom. Uz to, razne organizacije i pojedinci oglasili su se iz dijaspore sa onim što je trebalo, a do sada nije uradjeno za preko dva miliona bh. gradjana koji trenutno žive van granica Bosne i Hercegovine. Zbog „zasluženog“ odmora jedino se nije oglašavala vlast Bosne i Hercegovine.  Ovaj lični POGLED je mali iskorak da se na jednom mjestu pokuša naći odgovor zašto je to tako?

ZAHTJEVI  BOSANSKOHERCEGOVAČKE  DIJASPORE U DUBOKOJ PROVALIJI

Od svog osnivanja 2002. godine, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine želio je uspostaviti normalan odnos sa institucijama BiH, a koji bi se zasnivao na međusobnom uvažavanju, pa, ako hoćete, i na nekom vidu partnerstva. S tim ciljem, od tada pa do nedavno, SSDBiH je državnim organima redovno „isporučivao“ probleme i pitanja od značaja za bosanskohercegovačku dijasporu.

Izdvojit ćemo najznačajnije:

– konačna i potpuna provedba Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (koji govori o održivom povratku),

– povrat stanova (mogućnost za nove rokove za podnošenje zahtjeva za povrat stanova zbog toga što mnogi bh.građani u svijetu iz raznih objektivnih razloga nisu učinili)

– zahtjev za izradu i uvođenje jedinstvenog nastavnog plana i programa dopunskog obrazovanja za djecu u iseljeništvu, i finansiranje dopunskih škola.

– jednostrana nostrifikacija diploma stečenih u inostranstvu za mlade stručnjake koji se vraćaju u BiH – Bolonjska deklaracija

– regulisanje pitanja izgubljenog radnog staža, te s tim u vezi i pitanja koja se odnose na penzijsko – invalidsko osiguranje,

– pokretanje satelitskog programa,

– pitanje dvojnog državljanstva,

– investiranje u privredu i dosljedno sprovođenje akcije «Buldožer«, borba sa korupcijom

– obnovu Matice iseljenika

-promjena Izbornog zakona i uvođenje elektronskog glasanja i registracije za glasanje.

– provedba odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura (slučaj Sejdić-Finci)

-da se ispoštuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a čiji je potpisnik i BiH.

-kad je u pitanju Ustav, onda se mora spomenuti da je SSDBiH napravio svoj Prijedlog nacrta Ustava BiH koji je i predat određenim institucijama BiH.

-isto tako dijaspora je tražila da se iz kruga bh. građana, a posebno omladine koji završavaju eminentne škole u državama boravka omogući zapošljavanje u bh. predstavništvima. Neosporno je to da bh. predstavništva trebaju biti usko povezana sa bh. organizacijama u zemljama gdje oni egzistiraju.

-ministarstvo za dijasporu.

Ovakvi zahtjevi, a koji su bili aktuelni u to vrijeme, upućivani su i uručivani više puta na različite načine, putem zvanične pošte preko bh. ambasade u Londonu ili prilikom direktnih susreta delegacije SSDBiH sa predstavnicima ministarstava na koje su i oslovljeni ovi zahtjevi.

Isto tako mora se istaći da su ovi zahtjevi upućivani i Visokim predstavnicima OHR u BiH (počev od Westendorpa pa dalje).

ODNOS INSTITUCIJA BIH SPRAM ZAHTJEVA

Činjenica da zahtjevi bh. dijaspore nisu riješeni govori najviše o tome koliko i kako bosanksohercegovačka vlast uvažava sad već preko dva miliona svojih građana koji žive u dijaspori.

Doduše bilo bi nepravedno spomenuti i ono sto su bh. vlasti uradile za dijasporu, ZNAČI, JEDINO ŠTO JE DONEKLE ODRAĐENO JE: da je na inicijativu SSDBiH član Predsjedništva BiH Bakir  Izetbegović podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH da se izmijeni Zakon o državljanstvu sa osvrtom na dvojno državljanstvo, a što je urodilo i plodom i došlo je do izmjene i ta diskriminirajuća odluka je poništena i za sada bh. građani mogu imati dvojno državljanstvo, odnosno državljani BiH ne moraju više odricati svog državljanstva da bi ostvarili pravo na državljanstvo druge zemlje. Druga stvar koja je djelimično urađena je da je Ministarstvo civilnih poslova donijelo program rada bh. dopunskih škola, odštampalo knjige od 1-4 razreda za djecu koja pohađaju dopunske škole, a oko štampe knjiga za 5-8 razred nisu u stanju da se dogovore već nekih desetak godina.

Da neko ne bi pomislio da ja ovdje nešto favorizujem SSDBiH, moram reći da su ovakvi i slični zahtjevi spram državnih organa BiH upućivani od strane svih bosanskohercegovačkih, bošnjačkih organizacija, medija te istaknutih pojedinaca u dijaspori. Nije prošao niti jedan okrugli sto, konferencija, manifestacija, kongres, a da ovo nije traženo od čelnika Bosne i Hercegovine.

Naravno onda se samo od sebe nameće pitanje: Zašto bh. vlasti ove stvari ne rješavaju?

KUPLJENE DIPLOME I RADNA MJESTA PREPREKA RJEŠAVANJU PROBLEMA U BIH

Razloga ima puno, gledanje je različito, ali ja lično mislim da je najveći problem sistem školovanja i zapošljavanja u BiH. Naime i vrapcima na grani je jasno da se na privatnim fakultetima u svakoj malo većoj varoši za sitne pare može kupiti fakultetsko, magistarsko, pa čak i doktorsko zvanje. Onda ti kadrovi uz pomoć stranaka ili kupovinom radnog mjesta postaju ČIMBENICI koji trebaju rješavati nagomilane probleme kako bh. građana u domovini tako i mnogobrojne dijaspore. Jednostavno zbog svog neznanja i bojazni da će iz dijaspore doći neko ko nije kupio diplomu, ko je obrazovan po svjetskim standardima, pun znanja i volje da se uhvati u koštac sa problemima, čine sve kako da zadrže postojeće stanje. Jer sa bilo kakvom promjenom, na vidjelo bi izašle kupljene diplome i bilo bi ugroženo njihovo „grickanje“ budžeta.

KAKO ZAHTJEVE POMAĆI SA MRTVE TAČKE

Naravno za kraj ovog osvrta pokušat ću odgovoriti na pitanje kako ovo stanje bosanskohercegovačka dijaspora može riješiti  i pokazati da ima svoj identitet:

Pa kada bi se 1,5 miliona Bosanca i Hercegovaca koji žive u dijaspori i imaju pravo glasa, registrovalo za glasanje, glasalo i iskoristilo mogućnost da bude birana i da izabere vlast u domovini, onda bi bosankohercegovačka dijaspora imala svoj identitet. Bila bi, itekako, pitana i uvažavana, od strane vlasti. Ovakvo glasačko tijelo od nekih 25.000 glasača iz dijaspore nije neka opasnost za „budžetlije“.

Nažalost, nije sve do vlasti nešto je i do nas, jednostavno puno više jedinstva i zajedničkih nastupa organizacija i pojedinaca iz dijaspore ne bi škodilo, a sigurno bi natjeralo i ČIMBENIKE da ozbiljnije razmisle o svom statusu i radu.

Piše: Namik Alimajstorović

Prvi predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH

Akos.ba