Poezija: Ramazanska
Nije bolan uvijek tako,
drugačije je.
Ramazan donese poseban miris,
donese sreću, osmijeh, radost.
Evo jutros na sabahu gledam,
kroz nebo se provukla crvena tkanina,
a zrakom se šire mirisi sehura.
A taj sehur brate… To ti je posebna priča.
Doručkujem ja i izvan ramazana,
al’ tamo je obični doručak,
dok ovdje se sehur zove.
Miris jutarnje kahve prodire u svaku moju poru,
dok ja krešem malo zamotana duhana.
Nije bolan uvijek tako,
drugačije je.
I mujezinov glas sa minareta ima posebnu boju,
svaki ezan u ramazanu leti na posebnim krilima,
prodire u moje uši i povrati osjećaj da je doš’o vakat.
I jutros je, evo, imao posebnu čar…
I stara česma mi nekako drugačije teče,
ima neki poseban ton,
dok hladnom vodom umivam svoje nasmijano lice,
podižem glavu u nebo,
gledam predivni zvjezdani stroj.
Nije bolan uvijek tako,
drugačije je.
Osjetiš li brate onaj smiraj u toku dana,
osjetiš li živce kako su mirni,
dušu kako zadovoljno spava
i srce koje nečujnim taktom lupa?
Osjetiš li kako možeš,
kako si hrabar pobjeći od svakog zla,
svake zabune, poroka i navike?
Osjetiš li kako je ramazan očistio puteve,
a On zadovoljno gleda kako Mu njima koračaš?
A akšam?
Opet ti je to, brate, priča za sebe.
Akšamom se sve uzmiriše,
hem sam akšam dok lagano pada,
hem iftarska sofra što no majka pravi.
Na siniji staroj svega se nađe,
gledam sve pred sobom i podižem ruke.
Hvala Ti na svemu o Jedini,
samo si Ti kadar da me ‘vaka sreća snađe.
Nije bolan uvijek tako,
drugačije je.
Piše: Adnel Tokalić
Akos.bA
