Podjele islama su neprihvatljive: Islam može biti samo politički i nikakav drugačiji

Od izreka kojima sekularisti i modernisti žele ocrniti islam je i sintagma politički islam.Ona je, ustvari potpuno strana islamskoj kulturi i civilizaciji. Njome aludiraju na islam koji se zanima za pro­bleme islamskog ummeta, njegove unutrašnje i vanjske odnose, rad na njegovom oslobođenju od svake strane vlasti koja vlada i upravlja muslimanima, kako hoće, njihovim materijalnim i duhovnim pitanji­ma, i na islam koji radi na oslobođenju islamskog svijeta od svih kul­turnih, socijalnih i pravnih zapadno-kolonijalističkih natruha kako bi se muslimani iznova vratili i primijenili Allahov zakon u svim se­gmentima svog života.

Politički islam je neprihvatljiva i pogrešna konstatacija

Ovu sintagmu su izmislili oni koji nisu dobronamjerni prema islamu. Cilj im je bio podijeliti islam i pocijepati ga sukladno razli­čitim podjelama i rezonima koje su izmislili. Oni smatraju da danas ne postoji jedan islam, onakav kakvim ga je Uzvišeni objavio, nego da postoje mnogi i različiti islami sukladno njihovim promišljanjima i rezonima.

Takvi ponekad dijele islam po geografskim obzirima i tvrde da postoji azijski, afrički, američki i evropski islam. Drugi put ga dijele na osnovu historijskih perioda pa vele da imamo poslanički islam, islam pravednih halifa, emevijski islam, abasijski islam, osmanski islam, savremeni islam, itd. Ponekad ga opet dijele i po nacijama, pa kažu da postoji arapski, indijski, turski, malezijski i drugi nacionalni islami. Ponekad ga dijele po mezhebima, pa vele da postoji sunijski i šijski islam. Ponekad ga, opet, dijele po savremenim osnovama, pa vele da imamo revolucionarni, radikalni, klasični, desni, lijevi, nazad­ni i tolerantni islam. I, na kraju, podijelili su ga na politički, duhovni, savremeni i božanski islam. A niko ne zna kako će ga i na koje načine dijeliti u budućnosti.

Spomenute podjele islama su neprihvatljive

Sve navedene podjele za muslimane su neprihvatljive, jer postoji samo jedan islam, a to je islam Kur’ana i sunneta. Islam kog su pri­hvatile, razumjele, primijenile i prenijele najbolje generacije: ashabi, tabi’ini i njihovih sljedbenici. To je jedino ispravan islam koji je bio prije bilo kakvih podjela.

Islam može biti samo politički i nikakav drugačiji

Pravi islam, kakvog ga je Allah propisao i objavio, može biti samo politički. Kada se politika odvoji od islama, onda to postaje sasvim druga vjera. Moguće je da on tada postane budizam, kršćanstvo, itd., ali ni u kom slučaju to više ne može biti islam i to zbog dva razloga:

1.    Zbog toga što islam svojim učenjem usmjerava cio ljudski ži­vot. On ima jasan stav i odgovor na mnoga pitanja koja se smatraju temeljima politike. Islam nije samo puka veza između čovjeka i nje­govog Gospodara, niti vjera koja nema veze sa uređenjem života, niti sa upravljanjem društvom i državom. Po svojim normama i propisi­ma islam je cjelokupan sistem života. Čak ni njegovo obredoslovlje nije daleko od politike. Muslimani su saglasni da onaj ko ne klanja, ne daje zekat, ne posti i zanemaruje odlazak na hadždž po šerijatu zaslužuje fiksnu ili diskrecionu kaznu.

A ponekad takvo ponašanje nalaže i objavljivanje rata, kao što je bio slučaj za vrijeme Ebu Bekra, r.a., protiv onih koji su odbili dati zekat. Monoteizam je, u biti, revolucija za ostvarenje slobode, jednakosti i ljudskog bratstva kako ljudi jedni druge ne bi obožavali i robovali.

2.    Zbog toga što ličnost muslimana može biti samo politička. Islam je formirao ličnost muslimana kroz svoju doktrinu, vjeroza­kon, obrede, moralni odgoj, kako bi mogao biti prvenstveno poli­tička ličnost. Musliman može imati apolitičnu ličnost samo ako po­grešno razumije islam ili ako ga pogrešno primjenjuje.

Svakog svog sljedbenika je zadužio temeljnom obligatnom vjer­skom dužnošću koja se zove naređivanje dobra, a odvraćanje od zla (el-emru bil-m’arufi ven-nehju ‘anil-munkeri).A kolika je njena važnost u životu muslimana vidi se iz jednog vjerodostojnog hadisa u kom se veli da ona predstavlja cijelu vjeru.^[1]

Poslanik, a.s., je stalno podsticao na borbu protiv nereda i zla unutar islamskog društva i takav vid borbe smatrao je boljim od bor­be protiv vanjskih neprijatelja. Kada je upitan o najboljoj vrsti džihada, rekao je: “Najbolji džihad je istinita riječ izgovorena pred ne­pravednim vladarom.”^[2] Takav vid borbe je najbolji jer su unutrašnji neredi siguran put za najezdu vanjskog neprijatelja.

Islam u srca svojih sljedbenika usađuje odbojnost prema ne­pravdi, pobunu protiv nasilnika i podstiče na borbu za spašavanje obespravljenih i potlačenih na Zemlji. A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, čiji su stanovnici nasilnici, i odredi nam zaštitnika, i podaj nam onoga ko će nam pomoći! (En- Nisa, 75)

Kako god je musliman obavezan suprotstaviti se društvenom na­silju i nepravdi, isto tako je obavezan suprotstaviti se političkom, jer na kraju je sve to nasilje i nepravda, bez obzira kako se nazivali. Prešućivanje i zanemarivanje nasilja i nepravde donosi cijelom čo­vječanstvu kaznu i propast. Uzvišeni je rekao: I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25)

Islam, također, zadužuje svakog muslimana političkim zaduže­njem, a to je nastojanje da u državi u kojoj se vlada po Allahovoj Knjizi. U protivnom se svrstava u neznalice: “Ko umre, a na vratu ne bude imao prisege, umrijet će džahilijetskom smrću.”^[3]

Političari vjeru uvode u politiku kada im zatreba

Oni koji tvrde da vjera nema veze sa politikom, niti politika sa vjerom su neiskreni i nedosljedni svoje tvrdnje. Oni su prvi koji je krše i ne pridržavaju se njenih značenja. Obično kada im npr., zatre­baju glasovi ili neka druga politička usluga, odlaze u džamije ili kod vjerskih dostojanstvenika. Među njima nalaze slabe i neiskrene vjer­ske “učenjake” koje potkupljuju tražeći od njih fetve protiv onih koji se ne slažu sa njihovom pogubnom ovosvjetskom i vjerski nelegal­nom politikom. Prema tome, političari se konstantno obraćaju vjer­skim učenjacima tražeći od njih da eksplicite ili implicite izdaju fetvu koja će biti u službi njihovih političkih ciljeva i kojom će dozvoliti ono što je Allah zabranio i zabraniti ono što je Allah dozvolio.

Oni koji nemaju dovoljno znanja o vjeri i koji nisu prodali ovaj svijet za vječnost, udovoljavaju njihovim željama, dok oni koji su do­bro upućeni u znanje, odbijaju. Za one koji su Allahove poslanice do­stavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allah, nisu bojali. – A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati!{El-Ahzab, 39)