Pionir bošnjakog kulturnog preporoda: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Piše: Hamza RIDŽAL

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak rodio se 19. jula 1839. godine u Vitini kraj Ljubuškog, gdje je završio mekteb. Školovanje je nastavio u ruždiji u Mostaru, a zatim u Ljubuškom, gdje završava medresu. Još kao mladić dobro je govorio arapski, perzijski i turski jezik. Od 1862. bio je kotarski poglavar u Ljubuškom, Stocu i Trebinju. Godine 1874. preselio se u Sarajevo i ondje bio načelnik sarajevske općine i zastupnik u osmanskom parlamentu.

Nakon dolaska Austro-Ugarske i smrti prvog gradonačelnika Sarajeva Mustafe Fadilpašića, Ljubušak 1893. godine postaje gradonačelnik Sarajeva, drugi po redu u njegovoj povijesti. U to vrijeme bio je i savjetnik u Vladi. Za vrijeme njegovog stolovanja Sarajevo je dobilo Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, reguliran je tok Miljacke… Tokom mandata gradonačelnika glavni projekt na kojem je radio bilo je uvođenje električne energije u gradu. Tako je 1. maja 1895. godine Sarajevo dobilo električnu rasvjetu. Na isti dan postalo je jedan od prvih gradova na svijetu s električnim tramvajima, koji su tada zamjenjivali tramvaje s konjskom vučom.

Urbanistički preporod koji je Sarajevo upamtilo iz vremena kad je Ljubušak bio njegovim gradonačelnikom bio bi dovoljan da se njegovo ime zlatnim slovima upiše u historiju ovog grada. Međutim, navedene činjenice ostale su u sjeni njegovog kulturnog i prosvjetiteljskog djelovanja, u mjeri da ih danas rijetko ko i povezuje s imenom Mehmed-bega Ljubušaka.

U fokus svog zanimanja stavio je kulturu i tradiciju Bošnjaka, te je ostao upamćen i kao zagovornik ideje integralnog bošnjaštva. Jedan je od rijetkih bosanskih intelektualaca tog vremena koji je prepoznao uvoz srpskih i hrvatskih nacionalnih ideja u Bosnu, te na to oštro reagirao. Ideja koju je on zagovarao, ideja integralnog bošnjaštva, podrazumijevala je okupljanje triju velikih konfesija u Bosni pod zajednički nacionalni program. Da to ne ostane tek mrtvo slovo na papiru, Ljubušak je vlastitim primjerom pokazivao šta znači tolerancija i kako treba živjeti u jednom multikulturnom društvu. Prema informacijama koje u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (oktobar – decembar 1890) navode svećenik Kosta Kovačević i učitelj Petar Mirković, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak poklonio je zemlju za izgradnju crkve u naselju Pritoka pored Bihaća. “Usred te ravnice na bihaćko-petrovačkom drumu namjeravaju pravoslavni Srbi iz te okoline praviti crkvu na zemljištu, koje im je poklonio njihov spahija Mehmed-beg Ljubušak Kapetanović”, piše u Glasniku. Vladimir Ćorović ističe da se poklonjeno zemljište rasprostiralo na tri dunuma.

Uz zagovaranje bošnjaštva, Ljubušak je posebnu pažnju posvetio muslimanskom elementu u Bosni, koji je do danas ostao odan toj ideji. Mehmed-beg rano je shvatio da je obrazovanje i modernizacija muslimanskog stanovništva jedini put spasa u nadolazećim burnim vremenima. Nakon dolaska austrougarske uprave, odmah je počeo raditi na “uvjeravanju” Bošnjaka da prihvate novu vlast i poredak kao historijsku realnost. S druge strane, mnogi Bošnjaci tog vremena nisu htjeli prihvatiti činjenicu da žive “pod krstom”, kako su govorili. Neki su odselili u Osmansko carstvo, a drugi opet nisu željeli školovati svoju djecu u “kaurskim” školama.

U vrijeme opće konfuzije, promjene političkih, pa i kulturno-civilizacijskih paradigmi, Ljubušak je shvatio da nema ništa od plakanja za Osmanlijama i da treba iskoristiti novo vrijeme kako nas ne bi pregazilo. Stoga je zagovarao uključenje muslimana u svjetovne škole u Bosni i učenje latiničnog pisma, uz jasnu svijest o pripadnosti islamskoj vjeri. Ljubušak krajem 19. stoljeća nije smatrao da to isključuje jedno drugo, što je bio veoma moderan pogled na pitanja nacije, kulture i konfesije. S obzirom na vrijeme u kojem je Ljubušak zagovarao ove ideje, može se reći da je takav pogled bio čak i revolucionaran. Naravno, Ljubušak je ponovo na vlastitom primjeru pokazivao šta to znači. U isto vrijeme dok je bio i savjetnik u jednoj “kaurskoj” vladi, Ljubušak je, kao vrstan kaligraf, ispisao veliku levhu u Begovoj džamiji. Potpisan je pseudonimom Muhibi. S druge strane, njegov sin Rizah-beg prvi je muslimanski pjesnik koji je pisao latinicom.

Tako se Ljubušak nametnuo kao pionir bošnjačkog narodnog prosvjetiteljstva, a svojim je radom utro stazu kojom su kasnije smjelo koračali Bašagić i drugi. Prvi projekt koji je odlučio realizirati bila je knjižica Risalei ahlak, u čijem je podnaslovu pisalo “Pouka o lijepom i ružnom ponašanju”. Objavljena je u Sarajevu 1883. godine.

“Pouku o lijepom i ružnom ponašanju” Ljubušak je okitio poslovicama, narodnim i arapskim, koje je satkala narodna mudrost, a koje su izvanredna dopuna da bi se izvukao i savladao nauk. Već je tada bila primjetna njegova upućenost i zainteresiranost za narodno predanje, po čemu će kasnije steći slavu. Iste godine kada je publicirao knjižicu Risalei ahlak, Ljubušak je izdao publikaciju Imena sela u Bosni i Hercegovini, zbog koje se s pravom smatra začetnikom onomastičkih istraživanja u našoj zemlji. Ta dva projekta kao da su nagovijestila njegovu životnu opsesiju: Bosna i Bošnjaci. Ljubušak je ustvari ostao upamćen kao neko ko se ponajprije bavio proučavanjem kulturne historije Bosne i Bošnjaka. Neumorno je prikupljao usmenu predaju muslimana u Bosni, ali i drugih, što potvrđuje lista njegovih saradnika navedena u Narodnom blagu, među kojima su i mnogi nemuslimani.

Sakupljao je narodne poslovice, popijevke, priče, pjesmice i izdao dvije neizrecivo vrijedne i bitne zbirke: Narodno blago i Istočno blago. Važan moment u tom radu jeste činjenica da su ove knjige publicirane na latinici, a da su izreke i poslovice u Istočnom blago donesene dvojezično. Sakupio je i nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva, a napisao je i desetak originalnih priča za djecu (Mali orač, Moj prijatelj, Otac i dr.). U svojim pričama, koje je skupio iz naroda, Ljubušak je naslikao patrijarhalne oblike života i religiozno-duhovnu inerciju iz koje je pokušao probuditi svoj narod. Dvije zbirke usmenog naslijeđa koje je zabilježio smatraju se najvažnijom Ljubušakovom ostavštinom.

Posao sakupljanja građe za zbirku Narodno blago Ljubušak je posvetio za “mnoge prijatelje i čestite rodoljube po svoj Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima naše domovine”. U predgovoru ovoj zbirci Ljubušak posebne zasluge ističe Mehmedu ef. Šeriću iz Stoca, Skender‑begu Kulenoviću iz Pertovca i fra Martinu Ljubiću iz Mostara.

Ljubušak je izdao i dvije polemičke brošure: Šta misle muhamedanci u Bosni i Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini. U svom djelu Šta misle muhamedanci u Bosni usprotivio se austrougarskoj odluci, ali i želji mnogih Bošnjaka da se Bošnjacima dodjeli nacionalno ime Musliman. “Baška vjera, baška narodnost”, pisao je on. Da bi artikulirao političke ideje i odgovarao na tada aktuelne polemike, Ljubušak je 1891. godine pokrenuo politički list Bošnjak. U ovom su listu izražavani politički pogledi jednog dijela bošnjačke elite tog vremena. Do 17. broja Ljubušak je bio i vlasnik lista Bošnjak, a jedan od urednika u kasnijim brojevima bio je Edhem Mulabdić. U Bošnjaku je u nekoliko navrata isticano: “Dočim Hrvati tvrde da su pravoslavci naši najveći dušmani i da je Srpstvo isto što i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih žila da nas upozore na svoju izmišljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet. Mi nećemo nikad poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici, ali ćemo ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo.”

Svojim je djelovanjem u izrazito teškom historijskom periodu Ljubušak “označio kritičnu tačku u razvoju muslimanske književnosti na bosanskohercegovačkim i južnoslovenskim prostorima, a njegova djela su izdržala poetiku prijeloma i predstavljala otvor u epohu njena preporoda”, zapisao je Muhsin Rizvić. Kako navodi historičar Hamdija Kreševljaković, Mehmed-beg je pred smrt potpuno oslijepio i u takvom stanju obavio hadž.

U julu 1898. godine Ljubušak je doživio moždani udar, zbog čega se naredne godine povukao s pozicije gradonačelnika Sarajeva. Umro je u Sarajevu 29. jula 1902. u 63. godini. Tarih na njegovu nišanu ispisan je na perzijskom i bosanskom jeziku, ali na pismu arebici. Ispisan je krupnim talik pismom, čiji sadržaj u prijevodu glasi: “O, uzvišeni (Bože), kad bi moj grijeh bio koliko planina Kaf / ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznatna stvar.”

ŠTO MOŽE BIT BOŠNJAK DRUGO NEGO JE

Bošnjak (ma) koje vjere bio da bio on je opet ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musliman – možebit veći neg oni što žive u Arabiji – ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kao svetu stvar. Bošnjak ako je postao velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio, kao što je isti taj veliki vezir sagradio iz svoga vlastitoga džepa u Višegradu na Drini glasovitu ćupriju, koja je jedan historički spomenik, što vijekove i vijekove traje; i kako turske historije dokazuju, da se je za vremena njegova vezirovanja u njegovoj velikoj kancelariji u Carigradu, našijem (bosanskim) jezikom govorilo, u nas Bošnjaka po svoj turskoj carevini mnogo po najvažnijim državnim službama namjestio, što su mu Osmanlije jako zamjerali. Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim halifom (sultanom) tukli i borili za svoje pravo i običaje. To najbolje svjedoči posljednja bitka Husein kapetana Gradaščevića, koji je s Bošnjacima velikog vezira Rešid pašu kraj Kosova potukao. Kada nas nije turska vlada kroz četiri stotine godina učinila da budemo “Turk” ili “Manov”, – otklen da bi nas današnja vlada pomađarila! Mi ne vidimo da tko o tome što misli, ili za to štogod radi. Mi možemo biti s Mađarima dobri prijatelji, kao i sa svakim drugim koji nam dobro želi. Što može bit Bošnjak drugo nego je? – Stara je riječ: “Što bešika zaljulja, to motika zakopava”. (…) Nama je Bošnjacima, a osobito na našem materinskom jeziku vrlo lasno učiti. Naš je jezik i jezgrovit i veoma bogat i naši su stari na našem jeziku, ne budavši im nikakve nužde, još u ono vrijeme po nešto pisali, na primjer Ilhamija iz Travnika, Galibija iz Zvornika, Kaimija, koji kraj Save u Gradiškom leži. Ti su naši zemljaci mnogo nešto u prozi i u stihovima na našem jeziku pisali. Pogledajmo svršetak one ilahije, koju je nedavno napisao šeh Sjekirica sa Oglavka na Kiseljaku, gdje veli: ‘Nut pogledaj Sirrije sve derviše miluje, i dan i noć kazuje La ilahe illallah!” (Odlomak iz knjige Šta misle muhamedanci u Bosni)

Stav.ba