Kad spomenem motivaciju polaznici treninga dobivaju nevjerojatne izljeve veselog smijeha. Poslodavci traže da radnici budu «samomotivirani» dok se po oglasima za radna mjesta traže radnike koji su «visoko motivirani». Jasno, svaki polaznik kaže: «Dajte mi malo te motivacije, štogod to bilo.» Uz mnoštvo drugih riječi koje smo usvojili u radnim procesima, a o njima malo znamo, riječ motivacija zauzima sigurno vrlo visoko mjesto. Motivacija je nešto što svi žele, a niko nije baš previše siguran što je to. Na žalost, u ovo vrijeme brzog razvoja tehnologije izgubili smo pojam o pojedincu, iako je naš svijet, svijet u kojem radimo i živimo, u stvari svijet ljudi.

Čest je slučaj u organizacijama da radnik koji ima vrlo dobre rezultate bude promoviran u voditelja ili organizatora. Na tom radnom mjestu manje se bavi dosadašnjim poslom, dok bi njegov fokus morao biti okrenut ljudima, odnosno radu svoje grupe. I kako to već biva, pojedinac se nađe izgubljen u vremenu i prostoru. Nema osnovna iskustva komunikacije sa radnicima, gazdi je skupo da ga šalje na dodatno školovanje, očekuju se rezultati i što se dešava? Naš novopečeni voditelj počinje ispoljavati osnovne naznake stresa. A rješenje je tako blizu. Potrebno je da shvati što ga motivira i što motivira njegovu skupinu. Za bolje rezultate, ali bez napetosti i opterećenja. Voditelji moraju znati što je potrebno da bi pomogli svojim radnicima ostvariti zadane planove i kako ih motivirati za ostvarenje zajedničkog cilja.

Posvetimo se praksi. Što znači riječ samomotiviran? Pa svako od nas voli pohvalu za neki učinjeni posao. To nas čini sretnim i zadovoljnim i spremni smo dati još i više energije u idući zadatak ako smo dobili pohvalu. A kako se samomotivirati kad nema nikog da nas pohvali? Osobno koristim jedan mali trik koji mi uvijek razvuče usne u osmijeh. Nakon što sam dobro obavio neki posao, a znam da me nema ko pohvaliti jednostavno sam sebe potapšam po ramenu i kažem sebi: «Dobro si to napravio». Evo, vidim da vam se lica već razvlače u osmijeh. Zabavno? Da. Vrlo zabavno. I motivirajuće. Da budemo precizni: samomotivirajuće.

Koliko načina motivacije možemo nabrojati?

Nebrojeno. Veza sa psihologijom, statusom, znanjem, dobi i još mnogo elemenata koji čine osobnost definiraju i način djelotvorne motivacije. Da pojednostavimo, ne djeluje ista motivacija jednako na različite ljude. Posvetimo se našoj temi, zakonima motivacije.

1. zakon kaže: Moramo biti motivirani da bi mogli motivirati druge

Na radionicama koje vodim upoznajem razne tipove managera, uglavnom onih kojima se trese stolica i gube radno mjesto ako ne ispune planove. Koji u grču gledaju naokolo i svaku slobodnu minutu treninga koriste da bi istrčali u hodnik te mobitelom naređivali, urlali, vikali na podređene zbog neispunjenih očekivanja. Djeluju li takvi manageri kao motivatori ? Ne znam ko bi na takav način mogao ikoga motivirati.

2. zakon kaže: Za motiviranje moramo imati cilj

Kroz motivaciju težimo nekom budućem događaju. Bez cilja ne može biti niti motivacije. Neki psiholozi povezuju ciljeve sa nadom. U nedostatku nade postajemo bezvoljni. Dok ima nade ima i veselja. Dakle, da bi imali motivaciju moramo definirati ciljeve i svrhu.

3. zakon kaže: Jednom postavljena motivacija nije vječna

Ako je neko motiviran danas ne znači da će biti i sutra. Pojedinac može biti motiviran na poslu, a demotiviran kući. Koga ne demotiviraju računi koji redovito stižu u poštanski sandučić ili nedostatak novaca za registraciju automobila ili za plaćanje marende djetetu u školi? Motivacija i pozitivan osjećaj nisu vječni. Mogu se ispuhati kao balon od sapunice. Proces motivacije mora biti kontinuirano podržavan.

4. zakon kaže: Za motivaciju treba priznanje

Ovaj zakon je možda i najvažniji zakon motivacije. Priznanje je raznoliko. Od određene titule, pisma zahvale, pohvala djetetu za crtež koji je nacrtao u školi. Po mogućnosti davanja priznanja procjenjuje se i ego pojedinca. Visoko napuhani šefovi ne mogu shvatiti koliko je priznanje u procesu motivacije bitno i na njihovom načinu motiviranja vladaju samo «tehnički elementi», dok je za davanje priznanja potrebno biti stvarno iskren i «velik». Samo stabilni ljudi i pravi vođe znaju dati iskreno i jako priznanje. I po tome postaju poznati.

5. zakon kaže: Osjećaj pripadnosti motivira

Što je manja grupa kojoj pojedinci pripadaju veća je njihova odanost i zalaganje. Iz ovog razloga dobar vođa tima zna napraviti manje timove te u pravednoj utakmici ostvariti osjećaj pripadnosti, a samim tim i bolje motivacijske rezultate. Iz ovog proizlazi da je unutar organizacije dobro definirati ime pojedine skupine, odjel za marketing, prodajni, proizvodni, a kod istih odjela dodijeliti neka poznata imena timu. Logičan zaključak ovog zakona je proces kojem svi zajedno svjedočimo proteklih godina, a to je team building. Ko nije bio na raftingu, odbojci, hodanju, roštilju? Iako to na žalost bez praćenja ostalih zakona ispada vrlo smiješno i odbojno. Pravi manager zna da li je njegova radna skupina sposobna za team building ili će takav događaj izazvati kontra efekt. I da za kraj citiramo poznatu misao: «Čovjek koji je nagovoren na nešto protiv svoje volje i dalje ostaje pri svome mišljenju.» Dakle, oprezno s motivacijom.

mojarijeka.hr