Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Pčele i med u svetim knjigama s posebnim osvrtom na kur'ansko kazivanje

Pčele i med u svetim knjigama s posebnim osvrtom na kur'ansko kazivanje

Prvi dio

SAŽETAK

Jedno od najvažnijih mjesta u medicini modernog doba, ali i kozmetici, prehrambenoj industriji, farmaciji… zauzima – med! Ovaj neobični i čudotvorni prirodni dar zauzima i važno mjesto u religijama, narodnim običajima i vjerovanjima. On je u narodnim i vjerskim običajima znatno više od hrane. Nema niti jedne objavljene Knjige koja ne spominje med, a svi stari narodi i kulture su davali posebno mjesto pčeli i medu. Med je, u ta stara vremena bio jedna od najvećih vrijednosti, ravan zlatu. Pčela u Kur'anu, a.š. zauzima posebno mjesto, jer se i jedna cijela sura naziva po njoj, dok med za muslimane prvenstveno predstavlja lijek, kako ga i Kur'an, a.š. deklariše.

UVOD

Pčelarstvo i pčelinji proizvodi su bili poznati još od davnih vremena, mogli bismo kazati od kako postoji ljudski rod. Aktivnostima u pčelarstvu su se bavili Egipčani, a potom i Stari Grci i Rimljani. Kroz sve svete knjige u povijesti religija pčele i med su zauzimale posebno mjesto. Tako se spominju u Starom i Novom Zavjetu, Kur'anu, a.š. ali i u Vedama i drugim religijskim knjigama.

 Historija meda                              

Pčele su jedna od najstarijih formi životinja koje su egzistirale u doba neolitika.[1] U istoriji čovjeka, pčele i med nalazimo kao slatku hranu, ali i kao lijek u medicini.
Cijela priča o medu i homo sapiensu počinje 7000 g. prije nove ere u kameno doba kada je jedina slatkasta tvar bio med.

Pčele su postojale još u tercijalnom periodu Zemlje, to jest približno 56 miliona godina prije pojave prvobitnog čoveka. Sačuvana svjedočanstva drevne materijalne kulture svjedoče da je prvobitni čovek istrajno tražio med, znajući za njegova ukusna i hranljiva svojstva, vjerovatno je zbog toga gotovo u svim narodima pčela zauzimala počasno mjesto u poređenju sa drugim insektima. U mnogim državama i kulturama, med je predstavljao mnogo više od hrane. U jeziku i literaturi, religiji i narodnim vjerovanjma, med je često korišten kao simbol slatkoće. U drevno doba su med i ostali pčelinji proizvodi bili u širokoj upotrebi. Npr. med se upotrebljavao u prehrani, a pčelinji vosak se koristio u obradi metala i kože. Osim toga njime se premazivala površina drvenih pločica za pisanje. Ono što je bilo napisano na  pločici lako se moglo izbrisati – vosak bi se istopio, a zaglađena površina mogla se ponovo koristiti za pisanje.
U mitologiji je pčela izuzetno zastupljena. Mitska Afrodita je bila okružena pčelama.[2] Po podjeli poslova, na primer, imamo radilice, trutove, a nama je potrebna matica.

O pčelama su stvoreni mnogobrojni mitovi i legende. Tako je na obeliksu Flemiš, sagrađenom otprilike prije 6.000 godina u drevnom Egiptu napravljen lik pčele sa nagnutom glavom i uzdignutim krilima. Amblem Gornjeg Egipta bio je lotosov cvijet, a Donjeg Egipta – pčela. Izražavajući svoju pokornost faraonu, Egipćani su u pismenim  molbama crtali pčelu kao znak svoje privrženosti. Na grobovima prve dinastije faraona redovno je slikana pčela. U Srednjem Egiptu je bilo pčelara, od zanata, koji su gajili pčele još 1.900. godine prije nove ere. U grobnicama i na zidovima hramova još i danas se vidi kako su nekada izgledale košnice i kako se dolazilo do meda. Već tada se med upotrebljavao za izradu medenjaka, a isto tako i u medicini, kozmetici i religijskim ceremonijama tadašnjih vladara.
U Starom Egiptu stotinu ćupova  meda je bio ekvivalent jednom volu ili magarcu.

U staroindijskoj mitologiji pčele zauzimaju počasno mesto i smatraju se svetim životinjama. Glavni bog Višnu, a koji je prema njihovom učenju  stvorio Sunce i davao život Vasioni, crtan je u obliku malene pčele, koja se odmara na lotosovom cvijetu. Bog Krišna predstavljen je zajedno sa pčelom plave boje, koja leti iznad njegove glave. Budisti u Indiji i Bangladešu slave med u svojim tradicionalnim ceremonijama. U danima kad se slavi Buda, njegovi sljedbenici odlaze u prirodu gdje su, po predanju, majmuni hranili Budu medom. Zato na velike budističke praznike budistički monasi nose velike količine meda u prirodu u znak zahvalnosti. Scena u kojoj majmuni hrane Budu medom prikazana je u mnogim djelima orijentalnog slikarstva. Otprilike u doba 2000-3000 godina prije nove ere med se spominje u svetoj knjizi Indije „Vedas.“

Stari Grci su isticali med kao hranu, a znali su i za njegova ljekovita svojstva. Naročito su cijenili med od majčine dušice sa planine Himet. Tada se vjerovalo da bogovi na Olimpu piju “ambroziju”, piće u kome je glavni sastojak med. Jedan od najvećih mislilaca, stare Grčke, Aristotel naširoko je izučavao pčele, a za med je govorio da je “rosa prečišćena od duge i zvijezda”. Hipokrit, rodonačelnik medicine, znao je mnogo o vrijednosti meda kao lijeka za niz bolesti. Med je u to vrijeme upotrebljavan za iscjeljivanje rana. Demokrit i Pitagora su vjerovali da med može produžiti život i učvrstiti i podići moć čovjekovog duha. U Grčkoj je za boginju Artemidu izrađen proslavljeni hram u gradu Efesu. Statua boginje bila je ukrašena vijencima od grančica različitih voćki sa pčelama koje su se na njima odmarale. U nekim dijelovima Grčke običaj je da nevjesta umače šaku u med i nacrta krst prstima prije nego što uđe u svoj novi dom. Ovo je simboliziralo slast u njenom bračnom životu i skladne odnose sa ukućanima, posebno sa svekrvom. U Bizantskom carstvu med je bio dodatak večini jela.

Stari rimski pjesnici često su spominjali med u svojim stihovima. U vremenu vladavine Julija Cezara med se koristio kao platežno sredsvo, sredstvo za plaćanje poreza i bio je zamjena za zlato. U prvom stoljeću naše ere poznati gastronom Apikus napisao je seriju knjiga sa receptima od kojih pola uključuje i med. Veliki i slavni rimski pjesnik Virgilije (70-19. godine prije naše ere) i sam pčelar, veliki je značaj pridavao osobinama meda. Posebno Vergilijev spjev Georgijusu opisuje dobivanje meda. On smatra pčelu besmrtnim plemenom koje u sebi nosi dio Božanske mudrosti, nebesku iskru i etersku dušu. Mnogo ranije prije Virgiloija, još u Bibliji, premudri Sirah spominje marljivost pčela i mrava, koji u miru i radu provode svoj vijek, slaveći Tvorca prirode i divnog poretka koji vlada u njoj.

Kelti (staro indoevropsko pleme) koristili su med kao sredstvo za razmjenu dobara, a stari Germani su imali običaj da jedan proizvod – piće od meda aromatizovano biljkama – piju u velikim kolličinama. Keltska i Germanska tradicija slave medicu (vino od meda) kao nasljedstvo svetaca.

Može se, međutim, smatrati sigurnim da je medonosna pčela do 1.500. godine bilo samo u Evropi, Aziji i Africi. U Americi, Australiji i na Novom Zelandu nije je bilo.
Afrika također ima veoma dugu tradiciju korištenja meda kako u visoko razvijenim mediteranskim kulturama tako  i u nerazvijenim kontinentalnim kulturama  na jugu Afrike. Nedavno je otkriveno da porijeklo pčele Apis Melifera potiče iz srca Afrike.
U centralnoj i Južnoj Americi med je korišten dugo prije Columba. Med od ubadajučih pčela smatran je kao Božjim poklonom, a također je predstavljao znak plodnosti podaren od bogova. U srednjevjekovnim arapskim kulturama, bizantskom carstvu i srednjevjekovnoj  Evropi med je imao veoma važnu ulogu, pogotovo kao najslađe jelo.

U Bibliji se više puta spominje Hanajana, kao zemlja kroz koju teče med i mlijeko. Med se u Bibliji spominje čak 61 put! U katoličkoj religiji, prije meda jedino važnije mjesto zauzimaju vino i hljeb. Ali i med u svakom slučaju simbolizira Božiju blagodat, darovitost, zdravlje, ljepot. Meda baš uvijek i nije bilo kao sada. On je bio dostupan samo visokoj klasi, a običan svijet nije mogao tako lako doći do njega. Stari Zavjet u više navrata pominje med kao simbol zadovoljstva i uživanja. U kršćana tokom srednjeg vijeka med je uticao na mnoge dijelove vjere kao npr. Sveti Ambrozije koji je predstavljen sa košnicom. U Starom Zavjetu je med pomenut čak 54 puta. U Novom testamentu igra važnu ulogu u uskrsnuću Krista.

Jevrejski kralj Solomon (Sulejman, a.s.) više puta savjetuje sina : “Sine, jedi med jer je zdrav, a i slatko medno saće je po tvom ukusu.” Asirija se u stara vremena nazivala zemljom meda i maslionovog drveća. Još 2.000. godine prije naše ere tijela umrlih su oblagana voskom i utapana u med. Postoje pismena uputstva iz kojih se vidi da su Asirci izuzetno vješto rukovali pčelama i da su poznavali tajnu kojom su vladali pčelinjim zajednicama.
Samson je u lavljoj jazbini pronašao med.

U jevrejskoj tradiciji medom se započinje jevrejska Nova godina (Roš hašana) koju jevreji obilježavaju 8. septembra. Pri tradicionalnom obroku za doček Nove godine kriške jabuke umaču se u med, što simbolizira sladak početak Nove godine, jer jabuka je simbol plodnosti, a med dobrote. Jevrejima je obećano da će biti odvedeni u zemlju mlijeka i meda.

U jevrejskoj tradiciji med je bio toliko bitan da su mnogi učenjaci smatrali da se treba za med napravi izuzetak u njihovim zakonima ishrane. Naime, u jevrejskoj tradiciji mnogi insekti i njihovi proizvodi se smatraju nečistim za razliku od meda koji je za njih košer (čist, božanski, sveti).

Kad je Jehova Bog izbavio Izraelce iz Egipta, obećao je da će ih odvesti “u zemlju dobru i prostranu, u zemlju u kojoj teče med i mlijek“.[3]
Kad su se Izraelci doselili u Obećanu zemlju, počeli su uzgajati krave, ovce i koze, što znači da su mlijeka imali u izobilju. No što je s medom? Neki vjeruju da se izraz koji se prevodi s “med” odnosi na slatki sirup od hurmi, smokvi ili grožđa. Osim toga med koji se spominje u Bibliji većinom se odnosi na divlji med, a ne na proizvod dobiven uzgojem pčela.[4]

Mnogi se liječnici i nutricionisti slažu da je med zdrava hrana, što nas podsjeća na izreku: “Sine moj, jedi med, jer je dobar”. Iscrpljeni izraelski vojnik u šumi je naišao na saće s kojeg je kapao med, pa je u njega umočio štap i počeo jesti. Oči su mu odmah zasjale i snaga mu se obnovila.[5]

Ovaj biblijski izvještaj pokazuje da je med koristan za ljude.
Jedno nedavno arheološko otkriće u Tel Rehovu u Izraelu daje nam odgovor na to pitanje. Hebrejski univerzitet o tom otkriću je dalo sljedeće saopćenje za javnost: “‘Riječ je o najstarijem dosad poznatom pčelinjaku pronađenom na Bliskom istoku’, rekao je prof. Mazar. Pčelinjak potječe iz 10. ili 9. stoljeća pr. n. e. ”Arheolozi su pronašli više od 30 košnica raspoređenih u tri reda, a procijenili su da se pčelinjak prvobitno sastojao od stotinjak košnica. Njihovom analizom pronađeni su ostaci pčela i molekule pčelinjeg voska. Stručnjaci procjenjuju da se iz tih košnica “moglo godišnje izvaditi pola tone meda”. U priopćenju dalje stoji: “Iako Biblija ne spominje da su se ljudi u starom Izraelu bavili pčelarstvom, otkriće u Tel Rehovu pokazalo je da su uzgoj pčela te proizvodnja meda i saća bili veoma rašireni još od vremena prvog hrama (koji je sagradio Solomon/Sulejman, a.s.). Stoga je moguće da se med koji se spominje u Bibliji doista odnosi na pčelinji med.”[6]

[1] Kameno doba je najstariji period ljudske praistorije. Dijeli se na PALEOLIT i na NEOLIT.

[2] Afrodita je grčki pandan boginji Veneri, koja vlada znakom Bika. Priče kažu da je predak Slovena bila pčela.

[3] 2. Mojsijeva 3:8.

[4] Suci 14:8, 9; 1. Samuelova 14:27; Matej 3:1,4.

[5] 24:13. ; 1. Samuelova 14:25-30.

[6] Arheološki institut/Hebrejski univerzitet, Nalazište Tel Rehov; https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2011168

Nastavlja se.

Piše: Dr.sc. Mirsad Arnautalić

[email protected]

Agencija za certificiranje halal kvalitete BiH

Rad je u integralnom obliku objavljen u Glasniku IZ u BiH

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top