Pahuljica

Danas je subota, vani je tužno, marčno i tmurno. Sjedim pored prozora i gledam kako bijele pahuljice putuju kroz sav taj mrak i tugu, te polahko prekrivaju sivilo asfalta, čineći bar nešto, meni vidljivo, bijelim, čistim, lijepim. I tako one male, a u slozi, uljepšavaju život djeci, pa i odraslima sa dječijim srcima, a opet zacrne one nadmene, ljute, koji stalno negdje žure.

Gledajući u oblake iz kojih one tako elegantno padaju u različitim oblicima, polahko i neprimijetno odlutala sam u svoj svijet.

U tom mom svijetu ima tako mnogo bijelih pahuljica, a sve one su na svoj način posebne, prave dame i gospoda. Kada moje pahuljice prolaze ulicom, odnose svu tamu koja se u međuvremenu skupila u sokaku i svojom svjetlošću obasjaju prolaznika, prijatelja, poznanika, nekog starog dedu kada mu nazovu selam, upute osmijeh ili mu ponesu kesu koju njegove vrijedne i iznemogle, naborane ruke teško nose. Moje pahuljice se ponekad okupe, pa u tom svom zajedništvu unesu sjaj i radost u neki tužni dom. Znate, ponekada one sretnu i onog mrkog, ljutog, što stalno žuri, priđu mu, pitaju ga kako je, otkriju razloge njegovog crnila. Zatim mu dobrodušne, pruže svoju prijateljsku ruku, posavjetuju ga, pa i taj mrki zasvijetli i kada ga vidiš ne možeš vjerovati da je ta svijetla pahuljica nekada bila tama, nebo bez zvijezda.

Moje pahuljice su ljudi koji znaju da su i osmijeh i lijepa riječ sadaka. Moje pahuljice vrijedno rade kako bi otklonule što više tame i unijele što više svjetla i radosti u naše živote. One slijede put ljubavi, put vjere, zato su njihove duše tako bijele, čiste poput pahuljica. Svaka od tih duša je različita, voli različita mjesta, različite stvar. Svaka od njih ima različita imena, posao, boju kože, ali u jednom su jednistvene – činjenju dobra. Budimo svi kao pahuljice.

Piše: Aida Kulaglić

Izvor fotografije:
agroklub.ba/agrogalerija/snjezne-pahulje-3512/

Akos.ba