Osvrt na roman “Ajvaz-dedin san” i pitanje Ajvatovice kao bošnjačke tradicije

Enver Imamovic je napisao historijski roman Ajvaz-dedin san u kojem nam donosi sliku Bosne neposredno pred njen pad pod upravu Osmanskog carstva, opisuje događaje i ličnosti u 15. stoljeću. Nakon smrti kralja Tomaša, sin Stjepan Tomašević naslijeđuje oca i postaje vladar Bosne, no nakon dolaska Osmanlija biva ubijen, a Bosna osvojena. Bosna je i prije samog osvajanja od Osmanlija teško iskušavana oružanim napadima Katoličke crkve i Pape zbog heretičkog pristupa kršćanstvu, jer je Bosna imala svoju Crkvu bosansku i sljedbenike iste ― bogumile.

Nama je za ovu temu iz romana bitno spomenuti vjerske poglavare koji su došli zajedno sa novim imperatorom, a jedan od tih poglavara bio je i Ajvaz-dedo, šejh derviške tekije nakšibendijskog reda u Pruscu. Ajvaz-dedo je opisan kao izrazito učen, skroman i pobožan čovjek i kao takav je uživao veliko poštovanje samog sultana, nadređenih, derviša i običnog svijeta. Iako se u romanu spominju historijski događaji i ličnosti koje historija može potvrditi i zabilježila ih je, to nije slučaj sa Ajvaz-dedom. Postavlja se pitanje, kako je moguće da ličnost koja je predmet hipoteze postane kult i stvori tradiciju dugu četiri stoljeća i više, zapitat će se mnogi. Možda i problem ne bi bio što je Ajvaz-dedo ličnost za koju nema stopostotnih dokaza da je postojala, da je ostala van islamskog konteksta, tamo gdje je mjesto i npr. vilama, podvizima junaka iz usmene književnosti, ali islam kao religija koja je čista od svake sumnje, sebi ne može dozvoliti primjese koje bi utjecale na poimanje same vjere. Dvije su stvari koje se ne dovode u pitanje: Kur’an i vjerodostojne predaje ― hadisi poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Bošnjačka tradicija za razliku od islamske sebi može dozvoliti legendu poput pucanja stijene nakon dova i namaza Ajvaz-dede, ta priča može biti utkana u vjerovanju jednog naroda isto kao već pomenuta usmena književnost, ali islam poznaje samo nadnaravnosti Kur’ana, tzv. mudžize (čuda) koja su data poslanicima i keramete (posebne odlike) koji su dati istaknutim pobožnim Allahovim robovima, iako u vezi sa ovim posljednjim naročito treba  biti oprezan zbog bezbroj lažnih predaja.

1) Tradicijsko pitanje

a)

Dr. hfz. Elvir Duranović, čovjek koji je 2014. godine doktorirao na temu „Dovišta na području Travničkog muftijstva ― Geneza i zbilja”, pred komisijom u sastavu: prof. dr. Enes Karić (predsjednik), prof. dr. Ismet Bušatlić (mentor) i doc. dr. Ahmet Alibašić (član), napisao je rad Ajvaz dedina kasida – najvažniji pisani izvor o Ajvaz-dedi, objavljen u Godišnjaku BZK Preporod, 2015. godine u Sarajevu.

Potkrijepljujući brojnim dokazima, Duranović je, može se slobodno reći, razjasnio svaku dilemu oko ove ličnosti, a ključne činjenice između ostalih leže u bilješkama Evlije Čelebije, istraživanjima Huseina Čepala i drugih putopisaca i diplomata.

Kad je Evlija Čelebi prošao kroz Prusac polovinom XVII stoljeća, zabilježio je da je to kasaba s: …osam mahala s osam stotina kuća prizemnih i na sprat. Postoji u svemu osam džamija. Od svih je najimpozantnija i najuređenija džamija Hajdar-ćehaje. Postoje tri tekije. Od svih najviše se ističe tekija preuzvišenog Šejh-Kafije. Ona pripada halvetijskom tarikatu. Postoje i tri osnovne škole. Tu ima jedan hamam i ukupno osamdeset dućana, a nema bezistana. Ima, međutim, medresu, školu za izučavanje islamske tradicije i javnu kuhinju pokojnog Šejh-Kafije. Klima je prijatna, a voda je dovedena u varoš smrčevim čunkovima. Od kraja XV stoljeća, kada je definitivno potpao pod tursku vlast, pa do 1845. godine i prvog poznatog spominjanja Ajvaz-dede u našoj literaturi, u Pruscu je, prema istraživanjima vrijednog Huseina Čepala, bilo 76 ljudi od pera: muftija, kadija, književnika, pjesnika, hroničara, historičara i prepisivača, koji su iza sebe ostavili značajan trag u književnoj i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine i niko od njih, ni jednom, pa ni najmanjom zabilješkom na marginama nekog značajnijeg djela, nije spomenuo Ajvaz-dedu i zasluge koje mu se pripisuju.

Duranović dalje nastavlja ― Osim toga, deset putopisaca i stranih diplomata ostavilo je pisani trag o boravku u Pruscu od kraja XV do polovine XIX stoljeća, ali se niko od njih u opisu grada ne dotiče Ajvaz-dede i legende o njemu. Mazalić se čudi kako je moguće da Evlija Čelebi konstatuje da je u Prusac dovedena voda smrčevim čunkovima, a da nigdje ne spominje Ajvaz-dedu. To je pogotovo čudno ako se zna da je Evlija Čelebi boravio na platou Ajvatovice, pio vodu iz Ajvaz-dedinog vrela, ali o ovom velikanu šuti. Evlija bilježi: Zatim smo se podigli iz Akhisara i idući prema jugu kroz planine došli smo do jednog planinskog vrela koje je izvor života. Tu je Melek Ahmed-paša sagradio jedan podesan, malen kiosk. Njegova je voda, međutim, hladna kao komad istopljenog leda. Dakle, Evlija Čelebi, osoba koja koja voli da istražuje i bilježi zanimljivosti o ljudima i događajima, nigdje ne spominje Ajvaz-dedu. Ovu nevjerovatnu činjenicu dopunjuje Evlijina šutnja o turbetu Ajvaz-dede. Tezu o Ajvaz-dedinom turbetu koje je nad njegovim grobom sagradio Hasan Kafija, bez navođenja izvora, u našoj literaturi prvi je zastupao Safvet-beg Bašagić, a od njega su nekritički prenosili drugi istraživači.

Međutim, da je Hasan Kafija (umro 1615.) sagradio turbe nad Ajvaz-dedinim grobom, Evlija Čelebi bi ga sigurno u svom opisu Prusca spomenuo, jer je, pedesetak godina kasnije (1660.) morao proći kraj njega i vidjeti ga. Evlijina šutnja sugeriše samo jedno: Ajvaz-dedinog turbeta, ni posjete njemu u njegovo doba nije bilo!

Evlija je izričit: Kako se ovaj prag sreće (Hasan Kafijino turbe) nalazi pred Akhisarom na drumu u Kasabi Nevabad,32 on je postao hodočašće Bogu odanih putnika i namjernika. Bog mu se smilovao.33 Dakle, jedino mjesto pobožne posjete u vrijeme Evlijinog prolaska kroz Prusac polovinom XVII stoljeća bilo je turbe Hasan Kafije Pruščaka. Šutnja prusačkih ljudi od pera cijela tri stoljeća o Ajvaz-dedi i šutnja putopisaca, od kojih je posebno znakovita Evlijina šutnja o Ajvaz-dedi moguć su razlog da Ajvaz-dedu smjestimo u drugu polovinu XVII stoljeća, dakle u vrijeme nakon Evlijinog prolaska kroz Prusac.

b)

O Ajvatovici je pisao i prof. dr. Zuhdija Adilović u tekstu Ajvatovica ― između onih koji je osporavaju i odobravaju i on je analizirao pitanje Ajvatovice kao manifestacije utkane u bošnjački identitet i tradiciju, i pozvao Islamsku zajednicu kao instituciju da napravi reformu kada je u pitanju Ajvatovica, da sve ono što nije u skladu sa islamom ukloni, ukaže na probleme i osvijesti narod.

Ajvatovica se, prije svega, smatra dovištem, zato ću se na samom početku osvrnuti na ovaj termin. U islamu, pojam dovište u smislu određenog mjesta na kojem se dova uči, ili za koje se smatra da je dova na njemu više kabul, uopće ne postoji.

Međutim, s druge strane, Ajvatovica jeste “simbol bosanskohercegovačke muslimanske duhovnosti kroz pet stoljeća”, kako stoji u Monografiji o Ajvatovici. Naročito Ajvatovica danas, sa svim sadržajima koji su osmišljeni ponajviše zahvaljujući bivšem muftiji mr. Nusret ef. Abdibegoviću, poprima sasvim drugo značenje, koje itekako ima smisla u ovom vremenu i za ove prilike u kojima žive današnji muslimani Bošnjaci. Tako je naš velikan Hasan Kafija Pruščak, u svoje vrijeme, Ajvatovicu osmislio kao svojevrsnu smotru muslimanske vojske i manifestaciju snage muslimana u tom vremenu.

Međutim, na Islamskoj zajednici je velika odgovornost da kriva shvatanja o Ajvatovici, koja su se vremenom nataložila u našem narodu, naročito u komunističko doba kada je ona bila zabranjena, konačno ispravi. Zaista sam iznenađen činjenicom da se u monografiji o Ajvatovici, u izdanju travničkog muftiluka, od strane univerzitetskih profesora islamskih nauka, Ajvatovica tretira kao “hodočašće” i da se naziva “malom Ćabom”, “malim hadžom”, “siromašnom Kjabom” i  “sirotinjskim hadžom”. Naravno, nisam iznađen da to tako primaju autori nemuslimani, kao što je austrijski otomanist Franz Babinger, koji je Ajvatovicu nazvao “bosanskom Mekom”, niti da u Wikipediji stoji: Ajvatovica je najveće svetište muslimana u Europi. 

Adilović na kraju svoga rada sugerira da se Ajvatovica prikladno obilježi u skladu sa tradicijom bez postupaka koji bi išli na štetu islama.

Smatram da Islamska zajednica danas može izuzetno dobro iskoristiti dane Ajvatovice za promociju nacionalne svijesti Bošnjaka i dati veliki doprinos izgradnji i učvršćivanju identiteta Bošnjaka muslimanima, što će doprinijeti njihovom jedinstvu i jačanju na ovim prostorima. A vjerski sadržaj te manifestacije svakako nije upitan, od zapaženih vazova, preko zajedničkog namaza i dove na platou Ajvatovice.

2) Islamsko pitanje

Pozivajući se na mišljenje jednog od najistaknutijih bošnjačkih islamskih učenjaka Mehmeda Handžića, kurra hafiz i pozivač u vjeru Dževad Gološ, u svome tekstu Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima elaborira teološke anomalije obilježavanja Ajvatovice, a Mehmed Handžić piše sljedeće:

“Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi sa nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod neke stijene uče razne dove.”

 Gološ nastavlja argumentaciju neutemeljenenosti Ajvatovice u islamu referirajući se na Handžićevo mišljenje, dakako, za ovu priliku uzet ću određene dijelove, dok cijeli tekst možete pročitati na linku iznad.

1) ove manifestacije vezane su za vrijeme i mjesto koje se ponavlja svake godine, što se u šerijatu karakterizira kao praznik

Pojašnjavajući ovo pravilo, Mehmed Handžić, rahmetullahi alejhi, kaže:

“Pa da se to jedanput desilo, nego se svake godine obnavlja i mi pri tome zaboravljamo ili ne znamo da je Alejhiselam rekao: ‘Nemojte moj kabur uzeti za bajram’!” Pa u komentaru hadisa naglašava i pojašnjava:

“Pa da ga u skupinama u određeno vrijeme posjećujete!”

…i kaže:

Sam je Alejhiselam rekao za svoj kabur, koji je, bez sumnje, najuzvišeniji kabur na svijetu: ‘Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom’, tj. nemojte u određeno vrijeme, u jedan određeni dan, naročito sakupljanje i naročite obrede vezati za moj kabur! Pa kad je stvar s Alejhiselamovim kaburom ovakva, zar treba misliti da bi svetkovine za kabure drugih osoba mogle biti dozvoljene?

A zatim ponovo govori:

“U šerijatskim stvarima je oslonac i glavni temelj da slijedimo ono što nam je Alejhiselam ostavio, a da kojekakve bidate i novotarije ne izmišljamo. Naša ljubav prema Alejhiselamu treba da se održava u našem postupanju prema njegovom šerijatu, a ne u kojekakvim bidatima!”

Handžić je za ovakve vjerske ceremonije imao običaj kazati: “…ceremoniju, koja se zaklonila za vjeru i ogrnula njenim plaštom“

2) Mnogi će reći da oni koji čine ovu stvar ili je organiziraju imaju lijepu namjeru

Islamski učenjaci spomenuli su odgovor na ovu dilemu, a ovdje ću se zadovoljit samo govorom Handžića, koji jasno kaže:

“Na to ja velim da je ovaj način prebacivanja skrajnji džehalet (krajnje neznanje), jer ako je nešto zabranjeno ili mekruh, ono ne može zbog nijjeta, koji je na neznanju osnovan, postati u vjeri dozvoljeno i još više dobro djelo.”

3) Mnogi kažu da je u ovakvim skupovima “korist” za muslimanske mase

Handžić je također odgovorio na dileme onih koji kažu da u tome ima “koristi”, rekavši:

“Trebaju znati da u onome što vjera ne trpi nema ni koristi. Odakle će u bidatu biti koristi kad je to dalalet (zabluda)?”

 Također, o opasnosti novotarija kaže:

“Ali treba uvijek znati da je naš spas na oba svijeta, naše svako dobro i naša svaka sreća samo u slijeđenju vjerskih propisa i zabacivanju svega što se tim vjerskim propisima protivi.”

Savjet ljudima

Savjetujući obični svijet, Handžić kaže:

“Manimo se, braćo, kojekakvih besposlica! Zar nam nije dosta od vjere ono što nam je Alejhiselam ostavio? Ta ni to mnogi ne mogu da snose, a mi novo izmišljamo.”

Savjet ulemi i onima koji imaju mogućnost zabrane i sprečavanja ovakvih manifestacija

Na kraju želim spomenuti riječi Mehmeda Handžića, rahmetullahi alejhi, koji je nakon ukazivanja na razne vidove novotarija upućivao poziv ulemi i odgovornima da spriječe ovakve stvari:

“Trebao bi ulema-medžlis i druga pozvana vjerska nadleštva nastojati da se ovaj bidat ukine i baci u zaborav.“

ZAKLJUČAK:

Ukoliko ovom i citiranim tekstovima priđemo objektivno, s naučne strane i preispitujući kritički argumente, shvatit ćemo da je legenda o Ajvaz-dedi i njegovom snu samo ― legenda. Šta se desilo zaista sa stijenom ostat će nepoznanica ukoliko se ne pojave naučni dokazi koji bi potvrdili višestoljetna nagađanja i hipoteze.

Bošnjačka tradicija stara je koliko i sama Bosna, koliko i sam narod ― Bošnjaci, ali odrednica islamsko u sintagmi bošnjačko-islamsko, donosi jedno novo poimanje, raskidaju se veze sa predislamskim običajima Bošnjaka i sužavaju obim vjerovanja ili prijašnjih utemeljenja koja su često bila paganska i ostaci praznovjerja. Najbolji primjer za ostatke praznovjerja i paganskih običaja koji su naslijeđeni od Južnih Slavena jeste Vidovdan, koji je uvršten u pravoslavni kalendar decenijama nakon Boja na Kosovu i koji se obilježava u srpsko-pravoslavnoj tradiciji.

Bošnjaci i Bošnjaci-muslimani svakako treba da njeguju svoju tradiciju još iz doba kada je Bosna bila kraljevstvo, ali je nužno distancirati islam od onoga što mu ne pripada, kao i bošnjačku tradiciju distancirati od onoga što nije dio te tradicije bilo ni prije, a ni poslije dolaska islama.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza