Osvrt na djelo Rašide Muhić: Od iskona do beskraja – bol je razgovor sa Stvoriteljem

“Kada bi svi slali lijepe misli, ne bi zlo imalo priliku djelovati” U desetom dijelu romana “Od iskona do beskraja” zaustavljam se nad ovom rečenicom koja me vrati na početak, kao izgubljeni abdest čistoj vodi da ponovo lice umijem. Tako umiven oborenog pogleda, samo mislima gledam glavnu junakinju romana Nuru. Tom svjetlu duše, njenoj čistoti, treba se znati diviti i tragati.

Jer ovaj svijet koliko god stremio potonuću, ima još tih duša kakvu je Pikasovim kistom oslikala autorica Rašida Muhić. Treba tragati i pronalaziti zarad spoznaje da nije svijet propao. Iako nas autorica upozorava da “savremena civilizacija je izgubila Boga a time i istinski smisao života, što neminovno vodi do patnje kako pojedinca tako i društvo. Ma kakve planove čovjek pravio ako u svom umu ne zasadi najljepše emocije neće uspjeti.”

I kada mi se na trenutak učinilo, već obuzet strahom, da će autorica poput Ronde Bern u knjizi “Tajna”, izjednačiti Univerzum i Stvoritelja tvorca Univerzuma, što je materijalistička zamka i grubo negiranje Njegovog savršenstva u čemu taj isti bezdušni svijet nastoji popuniti svoje praznine i biva sve prazniji, jadniji u očaju, već u slijedećem koraku snagom vlastitog uvjerenja i vjere u Svemogućeg Gospodara, autorica nam otkriva ljepotu vjerovanja kao univerzalnost opstajanja u svijetu koji izjeda dušu.

Prepoznajem njenu dobrotu u naizgled sporednom liku Amine, što vješto poput vrsnog neimara  u krhkom biću zida samopouzdanje, da Nura to bogobojaznošću isklesano biće sa diplomom psihologa i bremenom sirotinjske samoće na plećima, pronađe ruku koja će ju ugrijati muževnošću a da joj fizički dodir nije osjetila.

“Kada bi Bog ispunio svaku našu želju u svijetu bi nastao haos,” rečenica koja još jednom potvrđuje činjenicu da je čovjek sklon griješenju i u najvećoj samokontroli, te stalnoj budnosti i savršenstvu Stvoritelja zemlje i neba i svega onog između koji nad svemu što je stvorio bdije i čuva.

Nesretnost materijalizma kao ekvivalenta zapostavljene duše, autorica objašnjava slijedećim: “Ako ljubav prema materijalnom dobru preraste u cilj i ta ljubav zaokupi nečije srce, ona će ga uništiti.”

Knjigu “Od iskona do beskraja” preporučujem prije svega onima koje je zapljusnuo dah materijalizma i uvjerenje da je samo vrijedno ono što je opipljivo među prstima, čime je duša stavljena u procijep ili iščezla, pa svijetom zombijevski hode. Saglasan sa autoricom da je i bol razgovor sa Stvoriteljem, ustvrdit ću da je druženje sa ovom knjigom lijek za oboljele duše.

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Akos.ba