Oprostite, šta će dame popiti prije iftara?!
Vreli ljetni dani, dugi dani, toplina od koje se gušiš, a ramazan je. Ko je navikao da posti i da robuje Stvoritelju, njemu je svejedno. Dobro baš, nije mu svejedno da posti 18 umjesto 12 sati, ali u svakom slučaju mu je svejedno. Postit će svakako, pa makar to bilo 23 sata i 45 minuta.
Ima nešto u tom mjesecu kada se poklopi zajedno sa zimom. Ne znam, meni se nekako urezao u memoriju još od zime koja je ovaj mjesec činila još magičnijim. Možda je to zbog činjenice da najviše volim zimu, od svih godišnjih doba. Ramazan je, a vani pada snijeg. Ne trebaju vam bajke, lično ih preživljavate. Teško je ovo objasniti nekome ko nikada nije zapostio, a posebno onima koji nisu nikada zapostili pod jeftinom izlikom “Ne mogu bez cigareta”. Grohotom se nasmijem na tu patetičnu rečenicu, u svako doba dana i noći. Više poštujem onoga ko kaže da ne posti jer ne posti i da nema razloga za to.
Ne smeta mi to što ljudi oko mene ne poste, šta više, to je njihov lični izbor i ja tu ništa posebno ne mogu da promijenim. Ne mogu nikoga primorati da radi nešto što ne želi. Uostalom, i onome ko najmanje zna o islamu jasno je da “nema prisile u vjeri”. Pomiriš se s tim kao sa najobičnijim dnevnim obavezama i nastaviš dalje.
Uhvatio sam sebe u činjenici kako mi u posljednje vrijeme smetaju rečenice tipa “Smeta li ti da jedem s obzirom da postiš”. Uvijek se nasmijem u sebi i pomislim kako me ta rečenica pomalo izluđuje i kako me čini nervoznim. Glupo mi je što nekome predstavljam (ako uopće predstavljam) teret da se osjeća barem malo nelagodno zbog toga što mora da jede u mom prisustvu, a sa druge strane još više me nervira činjenica kada znam da je dotična osoba tu rečenicu izgovorila samo onako, reda radi. Ne znam šta me više nervira u životu – da me tretiraju kao razmaženu bebu ili da mi se ljudi predstavljaju dobricama pod jeftinim plaštom licemjerja. Budi ono što zaista jesi, takvog ću te više cijeniti. Nemoj se pretvarati u ono što nisi.
Kada postiš onda se moraš i sam pridržavati brojnih stvari, a jedna od njih je da budeš dobar prema okolini koja te okružuje, pa kakva god da je. Post je izazov, a svaki izazov donosi određene brige i probleme sa sobom. Da je post lagan, pitanje je onda kakva bi mu uopće bila svrha. Međutim, od ramazana u BiH napravljen je jedan zanimljiv fenomen, pa tako danas nije rijetkost da nam se u mjesecu ramazanu uvijek mogu pronaći ozbiljne doze šunda, turbofolka i komercijalizacije samoga posta. Sve se svelo na neku formu i činjenicu da su ljudi od mjeseca ramazana napravili istinski teferič.
“Oprostite, šta će dame popiti prije iftara?!”
Ovu komičnu rečenicu je prije nekoliko godina rekao jedan prijatelj iz Austrije, a i nekoliko godina kasnije, kada god pomislim na ovu rečenicu, grohotom se nasmijem. I zaista sam i sam doživio par sličnih situacija i jednostavno sam se zapitao: Ko je ukrao onaj moj bajkoviti ramazan kojeg pamtim iz djetinstva, kada je bila zima? Par puta sam svjedočio da se na iftare uglavnom pozivaju ljudi koji nemaju veze sa postom i za koje je ramazan obična misaona imenica. S druge strane, glupo ti je da sam sebe ne zapitaš gdje si upravo stigao i šta se zaista dešava sa ljudima koji poste, koji istinski vjeruju u ono što rade, koji su se zbog Božije naredbe odrekli mnogo toga? Upitaš sebe jesi li na iftaru ili na dobrotvornoj večeri samoprozvanih celebrity zvijezda kojima je jedina namjera da pojedu koji zalogaj za džabe, a da ti onda “palamude” o tome kako je lijepo biti musliman i kako je lijepo postiti tokom mjeseca ramazana.
Ramazan u Bosni i Hercegovini se nekako sveo na folklor. Sve se svelo na neizostavne somune koji su klasični dio patetične priče gotovo svih bh. medija kada pričaju priče o ramazanu. Ponekad se probudiš u činjenici da su somun i kadaif bitniji od same svrhe posta, ramazana, učenja mukabele, namaza, lijepog ponašanja, pomaganja slabih i bilo čega što se veže uz ramazan. Neka ima somuna i tope za iftar, a to što ne postiš – to nije problem. Pa reci onda da to nije folklor. Kadaif, somuni i topa. Ako toga nema onda ti se ne pišu dobra djela tokom ramazana. Nema veze što ne postiš, ne klanjaš, ne učiš Kur’an. Sve je to nebitno. Samo neka ima tope i kadaifa. I somuna. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nisam ja protiv naše lijepe tradicije, samo pokušavam ljudima da kažem da će im post (ako poste) biti primljen i bez somuna, i bez kadaifa, a i bez tope. Nije smisao ramazana u tome.
Zanimljiv mi je ramazanski život na Facebooku i na ostalim društvenim mrežama. Facebook se tokom mjeseca ramazana pretvori u jedan veliki mesdžid. Dijele se fotografije sa teravih namaza, označava se u raznim džamijama, objavljuju se statusi sa ajetima i hadisima, sve se pretvori u jednu veliku džamiju. Nakon ramazana sve umre. Sve se istopi i pretvori se u običnu čekalicu koja traje 11 mjeseci. One maločas spomenute fotografije iftara (iako mi to nikada u životu nije bilo jasno zbog čega neko objavi fotografiju hrane koju jede) i vjerske naputke zamijenit će fotografije sa pijanih žurki, sa koncerta Rade Manojlović (koja je usput čestitala Bajram svim okupljenim, zamisli čovječe kako je samo kulturna i uljudna), zamijenit će ga i djevojke koje više liče na porno zvijezde nego na obične djevojke.
“Ama, ko si ti da komentarišeš moje oblačenje. Ja ću se oblačiti kako ja hoću. Ti ne znaš šta se dešava u mom srcu. Ja sam dobra u duši”.
Duša draga. Dobrica nesalomljiva. Oličenje morala i čednosti. Pretečo ahlaka i lijepog ponašanja. Oprosti ako sam razdrmao tvoje carstvo i učinio ga slabim.
Još jedan od fenomena su mi i ramazanski programi. Dobro, neke TV kuće se potrude da ponude nešto kvalitetno, dok se druge i ne trude, nego već imaju od ranije nasnimanih programa kako se prave tufahije i sarma (uz obaveznu reprizu neke serije ili koncerta od prije 15-ak godina). A onda kada se prouči ezan, obavezno ide sevdalinka. Gdje ćeš, bolan, da se iftariš a da ne slušaš sevdalinku. Neće ti se iftar primiti. Džaba ti sve. To me uvijek fasciniralo. Pa, gdje su nestale ilahije i kaside, čovječe?! Izgubljene u beskraju vremena i spominjane samo u komercijalne svrhe. O ramazanu nam pričaju estradne zvijezde koje nisu ni znale da je i šta je ramazan dok ih TV ekipa nije pozvala u studio. Čekaš iftar, otkucavaju posljednje minute, nije ti do života. Gladan si, žedan si. Umoran si, slab si. I onda slušaš iskreni vaz i nasihat turbofolkera koji ti vazi kako je ramazan lijep mjesec i kako je lijepo postiti. Razmišljaš da se omrsiš par minuta ranije. Neke TV kuće i nemaju ramazanski program. Nemaju ramazan.
Naredni fenomen (jedan od istinskih fenomena) leži u činjenici organizovanih iftara pod pokroviteljstvom neke političke partije. Vrlo česta pojava u Bosni i Hercegovini. Stranka demokratske akcije vas poziva na iftar. Socijaldemokratska partija BiH vas poziva na iftar. Dobro, ovi drugi vas možda i ne pozovu, jer će ovi prvi za njih reći da “komunjare” ne poste. Inače, ovi prvi su sebi dali za pravo da su jedino oni muslimani i zaštitnici muslimanskog naroda. Opet, narod zna šta je dobro za sve nas. Organizuješ iftar, a onda ti ljudi sa iftara odu gladni. E to je hit. Ozbiljan komad za holivudsku komediju. Preteča svih komedijaških nestašluka. Ramazanskih nestašluka u režiji političke opcije. Još će na kraju okriviti da je opozicija kriva jer im je nestalo hrane, kašika, stolica, vode.
I na kraju, kao šlag na tortu, ide:
“Gdje si brate moj, selam alejk. Kakav si mi? Kakav je tvoj hal? Jesi li mi dobro postio danas? Jesi li ogladnio? Ne brini, ima još 25 dana, pa ćemo onda na bajramsku pivu. Izdrži, brata moj”.
Neko će se možda složiti sa mnom, neko neće i opsovat će mi nekoga od članova porodice u komentaru jer će ga dotaći neka od gore napisanih rečenica. Samo neka se vrati onaj “stari” ramazan. Ramazan kada nije bilo hvalisanja ko posti, a ko daje. Ramazan kada nam turbofolk zvijezde nisu bile efendije. Ramazan kada su mukabele, teravije i druženja bili bitniji od Facebook statusa. Ramazan kada ti je porodica bila bitnija od iftara kojeg je organizovala politička partija. Samo da nam i dalje ne bude: “Oprostite, šta će dame popiti prije iftara?!”
Novinar: Haris Ahbabović
