Oni se ne mogu nadati oprostu ni u ramazanu ni izvan njega

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Često se zavaravamo mišlju da je Allahov oprost vezan samo za određena vremena – za ramazan, za Lejletul-kadr, za posebne noći i ibadete. Istina je, međutim, mnogo šira i dublja. Allahova milost jeste bezgranična, ali ona ima svoje zakonitosti. U islamu pitanje oprosta (magfireta) nije reducirano na vremenske okvire niti na puku formu ibadeta, već je neraskidivo vezano za imansko i moralno stanje čovjeka, njegov odnos prema istini i pravdi te njegovu spremnost na cjelovitu unutarnju i vanjsku reformu.

Iako mjesec ramazan predstavlja vrhunac Allahove milosti i priliku za oprost grijeha, Kur’an i Sunnet jasno ukazuju da postoje kategorije ljudi čiji grijesi zadiru u samu srž pravde, u prava ljudi i u poredak zajednice – i koji se, sve dok to ne isprave, ne mogu nadati Allahovom oprostu, ni u ramazanu ni izvan njega.

U ovom tekstu spomenut ćemo tri takve skupine.

Prva skupina su nosioci vlasti i odgovornosti koji su ogrezli u korupciji i koji su izdali povjereni emanet – prisvajajući javni imetak i zloupotrebljavajući položaje, te time sistematski podrivali i urušavali temelje države i društva.

Njihova šteta ne ostaje ograničena na pojedinačne zloupotrebe, već se širi kroz cijeli društveni poredak: slabljenjem privrede i gušenjem poštenog rada, obesmišljavanjem obrazovanja i degradacijom znanja, urušavanjem zdravstvenog sistema, kao i općim potkopavanjem pravde, sigurnosti i društvene stabilnosti. Svaka nepravda koja iz toga proizilazi ostaje kao teret na njihovim vratovima. To su grijesi koji se ne brišu riječima i izgovaranjem određenih dova u mubarek danima i noćima, već vraćanjem prava i uspostavljanjem pravde.

Drugu skupinu čine oni koji su oskrnavili i uzurpirali tuđa prava – bilo materijalna ili nematerijalna – te, uprkos stvarnoj mogućnosti da ih izmire, svjesno odgađaju njihovo izvršenje. To nije sitnica, to je ozbiljan moralni sunovrat. Koliko je danas ljudi koji čekaju svoj novac i svoje pravo, dok onaj koji duguje mirno spava, odgađa i svjesno izbjegava vraćanje dugova.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Duša vjernika vezana je za njegov dug sve dok se ne izmiri.” (Hadis bilježi imam et-Tirmizi)

To znači da je njegovo stanje odgođeno i neizvjesno – ne zna se da li je spašen ili kažnjen, niti da li će postići svoj cilj, ulazak u Džennet, sve dok se njegov dug ne izmiri. Naravno, ovo se odnosi na onoga ko je bio u mogućnosti da vrati dug, ali je odugovlačio i izbjegavao to učiniti.

Treća skupina su oni koji su svjesno podržavali, legitimirali i promovirali nosioce zablude i ideološke devijacije, čime su pomogli da se istina zamagli i doprinijeli širenju smutnje među ljudima. Njihova odgovornost ne završava na njima samima, već se proteže na sve one koje su odveli u zabludu.

Uvjeti pokajanja za ovakve određeni su u Kur’anu riječima: ”One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili i Pravi put koji smo u Knjizi ljudima označili – njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju; osim onih koji se pokaju, poprave i pojasne – njima ću oprostiti, jer Ja primam pokajanje i Ja sam Milostivi.” (El-Bekare, 159–160)

Nije, dakle, dovoljno verbalno pokajanje. Takvi ljudi moraju popraviti ono što su pokvarili, vratiti prava ljudima i jasno stati uz istinu te je pojasniti drugima.

Bez toga, makar pored farzova klanjali sve nafile, makar pored ramazana postili Davudov post i makar svake godine obavljali hadž i umru – vrata pokajanja ostaju zatvorena.

Ovaj diskurs nosi snažnu opomenu: čovjek ne smije biti zaveden vlastitom percepcijom pobožnosti niti društvenim simbolima ugleda, titulama i retoričkim parolama. Autentična vrijednost djela ne mjeri se njihovom vanjskom formom, već njihovom iskrenošću i usklađenošću s Allahovom objavom.

Na koncu, istinska briga za vlastitu sudbinu nalaže hitnost u ispravljanju nepravdi i vraćanju prava njihovim nosiocima, prije nego što nastupi trenutak u kojem će vrata pokajanja i Allahovog oprosta biti zatvorena. Zato nemojmo zavaravati sami sebe. Neće nas spasiti ono kako nas ljudi vide, već ono što Allah vidi u našim srcima.

I ne budimo od onih: ”Čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?” (El-Kehf, 104)

saff.ba