Historija i tradicija

Ondje gdje šušti so: Atik džamija i Behrambegova medresa u Tuzli

Od potonule medrese ostao je samo ulazni portal kao ruka davljenika koja kroz zvižduk bure doziva upomoć.

Behrambegovu medresu historiji predstavi bosansko-đakovački biskup Franjo Ogramić od roda Olovčićkog. Bio je on fratar Bosne Srebrne i ona mu dade redovničko ime Nikola i poslaše ga fratri na škole u Vatikan. Imao je trideset i šest godina kada se vratio u Kreševo i kada je iz franjevačkog samostana, u kojem smješta svoju privremenu rezidenciju, krenuo na put po Bosni s namjerom da obiđe svaku župu svoje prostrane biskupije, ali nije se naputovao. Naredne godine, a bila je 1672, kada je svratio u rodnu Požegu, tamošnji sandžak-beg, čije ime nam historijski izvori zauvijek uskratiše, baci ga u haps i optuži ga da je “izvidnik pape i kršćanskog cara”. Papska kurija diže tada strašnu dreku i njeni poklisari mjesecima, poput stršljena, oblijetaše Istanbulom. Na kraju neimenovani požečki beg bi proglašen za silnika i čovjeka paranoičnog i da u svakome inovjerniku vidi špijuna i uhodu i morade se duboko nakloniti i izviniti se mlađahnom fratru. Za svaki slučaj, uz javnu naredbu o izvinjenju, dođe u Požegu i tajni ferman da se Nikola isprati preko granica carstva i da mu se zauvijek zabrani ponovni ulazak. Dvije godine poslije, kada se fra Nikola pojavi u Rimu, ispostavit će se da nije beg požečki beskrajno sumnjalo i čovjek brzoplet. Za svog drugog boravka u Vatikanu sastavi fra Nikola opširan izvještaj o stanju u svojoj pastvi i proširi ga u opise situacije u cijelom području carstva koje pokrivaše njegova biskupija. U tom izvještaju spomenu on i novoizgrađenu medresu u Tuzli, nazva je “kolegij nevjernih softi”.

Bio je Ogramić toliko bijesan na osmansku vlast da je, deset godina poslije, kada se vojska velikog vezira Kara Mustafe slomila pred Bečom, iznenada osvanuo u Linzu, kleknuo pred cara Leopolda I Habsburškog i, ponavljajući mu pasuse iz svog izvještaja, o slaboj organizaciji i moralu vojske i općem rasulu i aljkavosti u zapadnim dijelovima Osmanskog Carstva, u Slavoniji i Baranji, u Posavini i cijeloj Bosni, nagovarao ga danima da iskoristi ovaj trenutak i da nahrne svom snagom i da zauvijek slomi tog ukletog demona s istoka pred kojim, sasvim bezrazložno, vjerujte mi, kazivaše fra Nikola, drhti cijela Evropa, i da se tako Njegovo presvijetlo visočanstvo u historiju upiše kao onaj koji je najopasniju aždahu što se nanijela nad njihov kontinent probo svojim plemenitim mačem i da stane rame uz rame sa svetim Georgijem.

Ne zna se koliko je Nikolino nagovaranje doprinijelo da car Leopold, koji nije znao ni za šta drugo nego za rat, već sljedeće godine skupi vojsku i potisne Osmanlije iz Valpova, iz Osijeka, iz Vukovara, iz Iloka, iz Požege – mada neki franjevački ljetopisci, mora se reći, bez valjanih dokaza, zaključuju da je bilo presudno – ali zasigurno se zna da se fra Nikola sav predao vojnom pohodu i da je, kao vojni svećenik, pratio vojsku i bodrio je svom snagom svoje povrijeđenosti sve dok slavodobitno iz krvi jednog praskozorja nije ujahao u Požegu.

Nekoliko godina poslije isto takvo krvavo praskozorje zatiče ga u lokvi vlastite krvi na podu sakristije đakovačke sjemenišne crkve. Kazivalo se da su ga preklali šizmatici iz Raške, a isusovac Danijele Farlati u svom čuvenom djelu Sveti Ilirik zapisuje da mu se tijelo ni trunka nije raspalo za četiri mjeseca, koliko je provelo u kamenu đakovačke katedrale, odakle su ga prenijeli u Našice i još je zapisao da nije izgledao kao mrtvac već kao usnuli anđeo.

PRESJEČENA JANGIJA

Kažu da je Zmaj od Sandžaka, pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić, kako ga oslovljavahu tkalci junačkih pripovijesti po sandžačkim sijelima, odnosno Šemsekadić, kako ga zvahu u Bosni, ovdje, u Atik, ili Šarenoj džamiji, postavio svoj operativni štab i odavde komandovao jedinicama Bošnjaka koji su uspjeli da zaustave prvi udar austrougarskih snaga na Moluhama i na Husinom i ne dopuste im da uđu u Tuzlu. Zamišljamo ga nadnesenog nad kartu ponad koje se, potresan dalekim potmulim detonacijama svojih topova koje je postavio na Ilinčicu, na Papinac, na Borić, na Bukovčiće, i naredio im da tuku danonoćno, njiše fenjer i sjenči dolinu rijeke Jale i ljulja brda oko Spreče na sve strane kao da je smak svijeta. Preko ramena mu proviruju radoznale zvijezde i u daljini sablasno laju psi i riču goveda i njište konji i posvud na obale Jale skupljaju se gvozdenjaci potovareni osnovnim potrepštinama i pokućstvom. Sve stanovništvo diglo se da bježi, pa je predvečer Taslidžak, kako su ga zvali njegovi najodaniji vojnici, izjurio s bičem u ruci i krvnički prešestario po leđima svako muško koje je pušku moglo nositi, izdirući se da nema Bošnjak kud da bježi i da Švabo u Tuzlu neće dok je njega na životu.

Sve oko Šemsekadića je crno, i noć, i neprekidni ljudski glasovi, i dosadni kreket žaba gatalinki, koje uvijek slute zlo, i ti zidovi ogaravljeni požarom u kojem je prije sedam godina nestalo pola Donje Tuzle. Iz njih proviruju ćerpiči gotovo raspali, presušeni su pa šušti slama u njima kao da desetine miševa izgubljenih u noći izgriza posustale duvarove. Sto godina kasnije Hamdija Kreševljaković će zapisati da je požar izbio 9. septembra 1870. godine i da je izgorjelo “296 dućana, 13 magaza, čaršijska džamija, medresa, mekteb, pet hanova, 12 kafana, 3 mejhane, 2 solare i više kuća pod gradom”. Poznati trgovac Živko Crnogorčević, jedan od tuzlanskih uglednika, koji će nakon Taslidžakovog poraza izaći da dočeka trupe, u svojim memoarima, koje će napisati po nagovoru doktora Riste Jeremića, prvog bosanskog hirurga i osnivača Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva “Prosvjeta”, donosi detaljnije podatke o požaru. On piše ovako: “Opet je bila jangija. Izašla je vatra iz Pašina hana, gdi je danas Horošića Jove magacin; sva je čaršija izgorela i sutradan do 9 sati a la franka nije se moglo ugasiti. Pred današnjom Fondovskom kućom bile su izvučene kace i napunjene vodom da se po čem ne zapali varoš, i tu je vatra presječena.” Pominje Crnogorčević kako je poslije iz Sarajeva došao inžinjer, “indžinir, neki Mojzes Talijanac”, te je “mjerio sokake i pravio planove” i zgrnuo je veliki novac, piše Crnogorčević, jer ga Tuzlaci potkupljivaše i davaše mu mito da im “se ne siječe plac”.

Dok je, okružen garavim zidovima spaljene Atik džamije, koju je izabrao za svoj štab a da ni sam nije znao pravi i tačan razlog, osluškivao gruhanje topova i sve dalje kreševo i vrisku ranjenih kojima su naživo sjekli smrskane udove, do Šemsekadića dovedoše nekog dječarka i ovaj mu uruči pismo. To mu njegovi vojnici poručuju da su razbili neprijatelja potpuno i da ga potiskuju prema Doboju i da se ništa ne brine, neka im samo pošalje što više streljiva. Uzbuđen i prepadnut, dječak je govorio da mu je poruku predao glasnik koji se ranjen stropoštao s konja baš pred onim kacama koje zaustaviše jangiju i samo je zatražio vode i natjerao ga da se zakune Bogom da će ovu poruku odnijeti do Atik džamije i predati je nikom drugom do lično u ruke muftiji Šemsekadiću. Taj ranjeni pismonoša bio je Džafer Altumbabić. Po drugoj verziji, on je tog 23. augusta 1878. godine, iako teško ranjen, ipak uspio stići do ogaravljenih zidina Atik džamije. Poruka je bila usmena i on ju je posljednjim damarima snage, dok mu se krv miješala s riječima, izdiktirao svome komandantu i onda je pustio dušu na njegovim rukama, kao na filmu. Sutradan su ga nabrzinu ukopali na jednom osamljenom mjestu iz kojeg će desetljećima kasnije, kada svi zaborave i Šemsekadića i strahovit sudar s K und K vojskom, izniknuti legenda.

Ta legenda kazuje da je Džaferov mezar zarastao u travu i u šiblje i u zaborav. Nakon mnogih godina dođe tu jedan trgovac s namjerom da sagradi vilu za svoju porodicu. Ali šta god dunđeri podigoše obdan, obnoć se samo od sebe razvali i poravna sa zemljom i opet izraste bujad i šikara. Graditelji se samo nemoćno hvatahu za glavu, a čaršija se okupljaše i ljudi se ibretiše puckajući jezikom od čuda i gonetajući šta bi moglo, i kako, i otkud, i neka sila nečastiva zasigurno jeste. I bilo je tako danima, sve dok se među znatiželjnicima ne pojavi jedan starac, za kojeg neki rekoše da je šejh. Drugi kazaše da je evlija, a treći da je vidovit, ali ne imadoše, ni jedni, ni drugi, ni treći, vremena da to rasprave, jer onaj čovjek zovnu graditelja ustranu i reče mu da se na tom mjestu gdje je namjerio da ukopa temelje za kuću nalazi mezar jednog gazije pa se to sve sile onosvjetske bune i proklinju onog ko bi da skrnavi gazijski grob. On savjetova trgovca da pomjeri kuću koji metar ustranu i da nastavi s gradnjom, a svi se tada dosjetiše priče o kuriru Altumbabiću. I tako i bi. Čim su zakopali dalje od mjesta na kojem im starac pokaza grob, radovi se nastaviše i nikakve sile više nisu dolazile da ih prekidaju.

Kasnije je trgovac, kada s hairom dovrši vilu, udario ogradu oko mezara Altumbabićevog. Taj mezar i danas stoji tamo, ograđen, a hroničari kazuju da je trgovac o kojem kazuje legenda stvarno postojao i da se zvao Isak Alkalaj. Trgovao je taj ogrjevnim i građevinskim drvetom i, kako stoji u pedantnim austrijskim gruntovnim ulošcima, kupi on komad zemlje na kojem danas stoji Pašića vila. Bilo je to 1882. godine, dakle, samo četiri godine nakon smrti Altumbabića. Cijela mahala nazvana je po Džaferu, a Alkalajeva vila je nakon Drugog svjetskog rata dospjela u vlasništvo tuzlanske porodice Pašić, čiji je najpoznatiji član Hadži Hasanaga Pašić, tuzlanski gradonačelnik u godinama prije Drugog svjetskog rata, on za Atik džamiju zauvijek sveza prezime Pašić tako što 1924. godine podignu pred njom abdesthanu.

Zmaj od Sandžaka, na kraju, nakon povlačenja prema Višegradu i borbi u Sandžaku, bi pozvan od sultana Abdul Hamida II u Istanbul. Ondje je proglašen posebnim musafirom, a sultan ga darova plodnom zemljom na obali Mramornog mora. Deset godina poslije sahranjen je u haremu Fatihove džamije.

NAZAD KROZ VRIJEME

Eto, oko historijske kaljuže u koju potonu Šarena, Časna, Gradska, Behrambegova ili Atik džamija, i s njom Behrambegova medresa, sa svih strana izranjaju svakojake historijske i legendarne ličnosti. Ali čak je i mašta sasvim nemoćna da iz sveg tog mulja istisne lik Behrambegov, prema kojem historija, a narodno predanje pogotovo, ostade sasvim škrta. Smjerni historičari Adem Handžić, Refik M. Hadžimehanović, ili Rusmir Djedović, kazuju nam da se ime Behrambegovo pojavljuje tek pola stoljeća, pa i više, nakon što se na tom brdašcetu ponad Jale uzdigla prva tuzlanska džamija preko koje će se jedno varošište sred kojeg stajaše kazani u kojima se prokuhavala slana voda, a na njenom dnu taložila so, od varoši propeti ka kasabi. Džamiju su, kažu, u ono prvotno vrijeme nazvali Časna pa je i cijela mahala tako nazivana. Kasnije, da bi je razaznavali od silnih džamija koje se uspravljaše po Tuzli, prozvaše je Atik, ili Stara džamija. Potom, kada bude obnovljena, prozvaše je po obnovitelju Behram-begu, a kada Tuzla postade grad, prozvaše je Gradska ili još modernije – Džamija na skveru.

Prvi put pojavljuje se Šarena džamija u dokumentima, kazuju tuzlanski hroničari, godine 1548. godine, i pretpostavljaju da je izgrađena barem petnaest godina ranije. O njenom graditelju historija šuti, a njegov vakuf, po svoj prilici, trajao je tek koju godinu. Sama džamija bila je skromna, bez munare, a zidana ćerpičima, s drvenim kubetom. Zato je brzo oronula i trebala joj je popravka, a pošto vakuf njen netragom nestade, trebala je i novog vakifa. Tada na historijsku pozornicu stupa Behram-beg. On ju je obnovio. U defterima iz 1699. i 1701. godine spominje se kao Behrambegova džamija u Memlehatejnu, što je, kazuju poznavaoci istočnih jezika, naziv Tuzle na arapskom. Tada je Behram-beg podigao i medresu u kojoj će sedamdeset godina poslije zabrinuti fra Nikola Olovčić vidjeti “nevjerne softe”. Uz džamiju je podignut i mekteb i sve će nestati u požaru sto sedamdeset godina poslije.

S austrougarskom upravom u Tuzlu dolazi hrvatski arhitekta Franz Mihanović. Po njegovom projektu godine 1888. bit će izgrađena džamija na mjestu ogaravljenih zidina ostalih od požara među kojima je muftija Taslidžak postavio svoj štab iz kojeg je komandovao odbranom Tuzle. Narod će je prozvati Šarena džamija. Pet godina poslije bit će podignuta i medresa, ali ni ona, kao ni džamija, neće imati sreće s krovom.

Prvi problemi s krovom na džamiji pojavit će se nepunih deset godina nakon njene izgradnje. Olovni pokrov pokaza se težak, ali kada je ogoljena drvena kupola, ukazaše se još strašniji propusti te je potpuno razmontirana. Džamija će tada dobiti četverovodni krov. Danas je džamija oklopljena skelama, novac za obnovu osigurala je Generalna direkcija vakufa Republike Turske. Kazuju Tuzlaci da ćemo, onog dana kada se skinu neprozirne zaštitne građevinske mreže, koje sa svih strana sada okružuju gradilište, biti vraćeni 134 godine kroz vrijeme i da ćemo stajati pred džamijom iz 1888. godine, bit će joj vraćena i kupola i drveni trijem i dekoracije i nići će pred nama šarena kao cvijet, najljepša među bosanskim džamijama sagrađenim u pseudomaurskom stilu.

S druge strane, kroz stropove Behrambegove medrese, prizemne zgrade s ravnim krovom, netom nakon što su ušle u nju prve softe, počelo je prokišnjavati. Tako je i s nje krov morao biti uklonjen. Projekt adaptacije uradio je Franz Mihanović. On je podigao još jedan sprat i, po ugledu na džamiju, udario četverovodni krov. Možda će se upravo taj dograđeni sprat pokazati spornim sedamdeset godina kasnije, u doba socijalizma, kada Behrambegova medresa počinje tonuti, nezaustavljivo. Ostao je od nje samo taj ulazni portal, koji i danas stoji i prebrojava silne automobile što hrle kružnim tokom ponad Panonskih jezera, tu na Skveru. Od Behram-bega ostade samo ime, ostale njegove tragove zametoše suri historijski vjetrovi koji neprekidno viju svoju surovu igru na Balkanu, zavijajući pritom kao izgladnjeli kurijaci.  (stav.ba)

akos.ba

Povezani članci