“On, doista, ne voli one koji se ohole.”

“I kada je Gospodar tvoj rekao: ”Stvoriti ću čovjeka od ilovače pa kad mu savršen oblik dam i život u njega udahnem, vi mu se poklonite!”, meleki su se, svi do posljednjeg, poklonili osim Iblisa, on se uzoholio i postao nevjernik. “O Iblis”, – rekao je On – “šta te je navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?” “Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.” (Sad, 71-76)

Oholost je osjećanje i težnja čovjeka da sam sebe vidi i uzdiže iznad ostalih ljudi ali u svojoj suštini, oholost je nastojanje čovjeka da bude ono što nije i što ne može biti. Oholost je suprotna poniznosti, skrušenosti i skromnosti a sve ovo od nas zahtijeva Allah Uzvišeni. Uzdizanje čovjeka suprotno je sedždi i po tome zaključujemo da je oholost zapravo veliki grijeh, može biti i razlogom da Uzvišeni zapečati srce čovjeka, a takvom srcu nema spasa. Uzrok ove pogubne pojave se najčešće javlja u: znanju, dunjalučkom bogatstvu, porijeklu, imetku, ljepoti, ponošenju sa brojem pristalica, prijatelja. Ona se liječi sasijecanjem njenih korijena na mjestu gdje se razvija, odnosno u srcu i otklanjanjem uzroka zbog kojih se ona javlja.

Muhamed, a.s., je o oholosti rekao:

„Kod koga se nađe oholosti koliko zrno gorušice, neće ući u Džennet.”

“Ko napusti dunjaluk, čist od troga, ući će u Džennet: od oholosti, varanja i duga.”

“Trojici se Allah neće obratiti na Kijametskom danu, niti će ih pogledati i njih čeka bolna patnja. Prvi od njih je srednovječni bludnik, drugi je lažljivi vladar, a treći je oholi siromah.”

“Tri su stvari spasonosne, a tri pogubne. Spasonosne su: bogobojaznost i u tajnosti i u javnosti, govoriti istinu i u zadovoljstvu i u ljutnji i umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu, a pogubne su: povođenje za strastima, povođenje za škrtošću i čovjekovo divljenje samome sebi. Ovo posljednje je najpogubnije.”

Uz oholost, velika opasanost za čovjeka i njegovu dušu jeste i sebeljublje. Ono označava pretjerano divljenje samim sobom uz nedostatak razumijevanja za druge ljude. U odnosu na Uzvišenog Allaha, sebeljublje izaziva zanemarivanje, pa čak, i zaboravljanje da se vodi računa o grijesima. Čovjek koji se sam sobom oduševljava, svojim mišljenjem zavarava sam sebe, do te mjere da se osjeća sigurnim od Allahova iskušenja i kazne i misli da kod Allaha ima, posebno, za njega odabrano mjesto. Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: “Dvije su stvari po čovjeka propast: beznadežnost i samoljublje.” Budući da je uzrok bolesti samoljublja neznanje, čovjekovo nepoznavanje sebe i svoga Gospodara, a najbolji lijek za nju je ono što je suprotno neznanju, upoznavanje sebe i svoga Gospodara.

U historiji islama je sadržano bezbroj pozitivnih primjera vjernika koji su od sebe otklonili ove pokudne osobine, a umjesto njih su razvili skromnost i poniznost, počevši od Muhameda, a.s, zatim halife, ashabi, i generacije dobih vjernika nakon njih, svoj put nađimo u njihovim stopama. Potrebno je da spoznamo svoju suštinu i bit svoga postojanja, shvatimo prolaznost dunjalučkog života i njegovih ukrasa, a svoju nutrinu pripremamo za boravak na boljem svijetu. Kada čovjek spozna sebe, spoznat će veličinu i moć Gospodara, Mudrog Tvorca. U Kur’anu je sadržana jasna poruka: “On, doista, ne vole oni koji se ohole.”

Za Akos.ba: Rabija Arifović