Okupirali su mostove i raskrsnice: Kako prepoznati ‘pravog prosijaka’
Mi, merhametli narod, mislimo da ćemo se riješiti svojih grijeha i skupiti sevapa ako brojnim prosjacima u Sarajevu udijelimo koji novčić.
Piše: Zvonimir Nikolić
“Šefe, neka gospođa Vas traži.”
“Dobar dan, izvolite…”
“Došla sam da Vas zamolim, ako mi možete pomoći. Sin mi je bio borac Armije Bosne i Hercegovine i, eto, čitav rat je preživio bez nekih povreda. Neki dan je išao na izlet s prijateljima i nagazio na minu. Stradao mu je dio stopala. I našla sam neke tene s posebnim đonom, koje može nositi, ali nemam dovoljno novaca da ih kupim, pa, eto… ako možete malo pomoći? Ima samo 20 godina, jadnik…”
Gledam ispred sebe uplakano lice starije gospođe i pomislim – velika muka ju je natjerala da uđe u agenciju i na ovakav način traži pomoć za svoje dijete. Vratim se do kancelarije i pogledam u novčanik. Imam još 20 njemačkih maraka (10 eura), a plata je tek za sedam dana. Pomislim, hajde, snaći ću se nekako, ovoj ženi je sevap dati za sina. Vratim se i dam joj 10 maraka (pet eura). Te 1996. godine moja plata je bila 250 do 300 njemačkih maraka (125 do 150 eura). Konvertibilne marke još nisu postojale.
Pomislim, hajde, snaći ću se nekako, ovoj ženi je sevap dati za sina. Vratim se i dam joj 10 maraka…
Prošlo je nekoliko mjeseci i na vratima agencije se pojavljuje ista žena. Ja sam pomislio da je pitam kako je sin i valjaju li mu tene koje mu je kupila, a ona me preteče i reče: “Vi se mene sigurno ne sjećate, ali ja sam dolazila kod Vas… Pomogli ste mi prije nekoliko mjeseci, kada sam, kao majka šehida, morala sama uvoditi plin, jer država ništa ne pomaže nama koji smo svoju djecu dali za ovu slobodu.”
Opširnije na portalu Al Jazeere:
