Odnos vjere i politike u percepciji islamista i sekularista[1]

 Vjera je, po najjednostavnijoj definiciji, sve ono što ljudi poštuju, po čijim kriterijima se ravnaju i u što vjeruju, bilo to ispravno ili ne. Ova konstatacija se može potvrditi kur’anskim ajetima: "O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju." {En-Nisa, 171) "A vama – vaša vjera, a meni – moja!" {El-Kafirun, 6)

Tematskom analizom kur’anske upotrebe riječi vjera {ed-din) zapazit će se da ona ima različita značenja koja određuje kontekst. Ponekad znači nagradu kao u suri El-Fatiha, 4. ajet: ponekad pokor­nost, kao u suri En-Nisa, 164. Ajet; ponekad temelj vjere i vjerske doktrine kao što je u suri Eš-Šura, 13. ajet., a ponekad i vjerovanje u koje vjeruje neki narod, makar bilo i neispravno.

Vjera i islam

Tematskim proučavanjem riječi vjera i islamu Kur’anu, zapaža se da riječ islamima šire značenje od pojma vjere. Riječ vjera (ed-din) može imati isto značenje kao i islamako joj se pridoda ili ako se pri­doda Allahu, kao npr., vjera islamili Allahova vjera. Ali ako se riječ vjeraupotrebljava samostalno, onda bez sumnje ima uže značenje od pojma islam. Islam označava vjeru i ovaj svijet, vjerovanje i vjeroza­kon, obred i ophođenje, misiju i državu, moral i snagu. Dok vjeraili religijaoznačava samo vezu između Boga i čovjeka.

Definicija politike (es-sijase) i njena upotreba u islamskoj kulturnoj baštini

Politika se najčešće definira kao umjetnost upravljanja poslovima i problemima ljudi, ili, umijećem upravljanja ljudskim zajednicama.^[2]

Politika (es-sijase) nije spomenuta ni u mekkanskoj niti u medinskoj objavi. Ovu činjenicu su neki uzeli kao dokaz za svoj stav da se ni Kur’an ni islam ne zanimaju za politiku. Međutim, takvo razumi­jevanje Kur’ana i islama je apsolutno pogrešno, jer je moguće da se neka riječ ili termin ne spomenu eksplicite u Kur’anu, ali su njihova značenja involvirana u značenjima Kur’ana, ili se na njih aludira na jedan od kur’anskih načina, kojima on ukazuje na značenja, norme i propise.

Npr., riječ vjerovanje (el-akide) također nije eksplicite spomenu­ta u Kur’anu, ali su i pored toga njena značenja prisutna u cijelom Kur’anu. Tako i riječ dobro (el-fadile) ali i pored toga, Kur’an od početka do kraja podstiče na činjenje dobra i odvraćanje od zla.

Isto pravilo važi i za riječ politika (es-sijase). I pored toga što nije eksplicite spomenuta u Kur’anu, on ipak sadrži riječi koje aludiraju na nju i detektiraju njena značenja, poput riječi: vlast (el-mulk) sura En-Nisa, 54, El-Bekare, 247, snaga i moć (et-temkin) sura Jusuf, 56, El-Hadždž, 41, naslijeđivanje (el-istihlaf), En-Nur, 55, El-Araf, 129, suđenje i vladanje (el-hukm) El-Maide, 44, 45, 47, 50, itd.

Međutim, sa sunnetom je drugačiji slučaj. Postoji hadis u kom je upotrijebljena izvedenica iz riječi politika. Hadis je vjerodostojan i prenosi ga Ebu Hurejre. Između ostalog, u njemu se veli da su Israilićane vodili poslanici, i kada god bi jedan od njih umro, Allah bi im poslao drugog.^[3]

U Kuvajtskoj pravnoj enciklopediji, pod naslovom Politika (Es- sijase) stoji: “Čini se da je najstariji tekst u kom se riječ politika upo­trebljava u značenju vlasti, je govor Amr b. Asa upućen Musau el- Eš’ariju u kom opisuje Muaviju na sljedeći način: “Ja smatram da on može biti nasljednik halife Osmana kome je učinjena nepravda. On traži osvetu za njegovu krv, lijepe je politike i dobrog rezonovanja.”^[4]

Ova tvrdnja bi se mogla prihvatiti, ukoliko se misli na korijen riječi politika. Međutim, ako se misli na njene izvedenice, onda ta konstatacija nije tačna i ne može se uvažiti, jer je demantira navedeni hadis koji prenosi Ebu Hurejre kao i predanje Ebu Sejba u Musannefui Hakima u Mustedreku od Mustezilla b. Husajna koji je rekao: “Omer b. el-Hattab nam je održao hutbu, i između ostalog, rekao: ‘Tako mi Gospodara Kabe, shvatio sam kada će Arapi biti uništeni.’ Neko od muslimana je ustao i upitao: ‘Kada, Vođo pravovjernih?’ ‘Kada vođstvo nad njima preuzmu oni koji se nisu borili protiv džahilijjeta, niti su se družili sa Poslanikom.’ – odgovorio je.”^[5]

Islamski pravnici su u različitim prilikama govorili o politici, a posebno kada se radilo o diskrecionoj kazni {et-t’azir), tj. sankciji koja nije definirana pravnim tekstom. Neki su šerijatskoj politici davali mnogo prostora u pravnim izvorima, dok su je drugi ignorirali i bili suzdržaniji prema njoj. Čini se da su šafijski pravnici najmanje pribjegavali instituciji šerijatske politike, jer ne priznaju pomoćni pravni izvor – opći interes {el-maslehatul-mursele). Hanefijski i hanbelijski pravnici su pribjegavali instituciji šerijatske politike više od šafijskih pravnika, a malikijski su je koristili najviše od svih.^[6]

Nastavlja se, ako Bog da.