Odnos pokreta Muslimanska braća prema Al-Azharu

Redakcija portala Akos.bA vam donosi treći odlomak iz magistarske teze Mustafe ef. Prljače o nastanku i djelovanju pokreta Muslimanska braća.  Iz poglavlja ‘Društvene prilike u kojima je stasavao Hasan Benna odabrali smo odlomak ‘Pozicija Al-Azhara’ i ‘Pripremanje protumjera’ od 25. do 34. stranice.

Pozicija Azhara (Al-Azhar)

Pozicija Azhara – jednog od najstarijih i svakako najutjecajnijeg islamskog univerziteta na svijetu[1], koji je na neki način bio i simbol zvaničnih islamskih institucija i uleme, izvan čijih krugova je nastao pokret Ihvanu’l-muslimin – bila je vrlo delikatna. S jedne strane bio je izložen snažnim pritiscima (pro)zapadnih medija i orijentalista, dok je, s druge strane, od njega traženo da se prilagodi zahtjevima savremenosti, tj. da se temeljito reformira i svoje studente osposobi za rad u novim društvenim uvjetima. Taha Husejn (1856-1931) će, npr., usvojoj knjizi “Budućnost kulture u Egiptu”, objavljenoj 1938. godine, kazati sljedeće: “Ali kriza Azhara kontinuirano traje još od vremena Ismaila, ili još i odranije, i ona još nije okončana. Mislim da se ona neće ni okončati u doglednoj budućnosti, već da će biti nastavljena kroz sukob staroga i novoga, dok konačno ne bude prevaziđena”.

U nastavku on iznosi mišljenje da se Azhar treba staviti pod nadzor države kako bi se njegovim đacima osiguralo primjereno obrazovanje. “U protivnom”, kaže on, “prepustit ćemo ih da budu konzervativno oblikovani, da izrastu kao konzervativci, čime ćemo ih udaljiti od savremenog života u kojem nužno moraju učestvovati i biti s njim u dodiru.”[2]

S treće strane, Azhar je bio etiketiran nebudnošću, pasivizmom i letargičnošću.

            “Što se tiče Azhara, većina njegove uleme se bijaše odrekla svoje uloge vođenja i usmjeravanja društva”, kaže Salāh Šadi.[3]“Oni se bijahu povukli, napustili pozivanje u vjeru i rad na afirmiranju dobra i suzbijanju negativnosti, te trud i zalaganje za dominaciju istine; bijahu se pomirili sa stvarnošću. Uz to bijahu i vrlo skeptični u pogledu mogućnosti da se uspješno odgovori izazovu zapadne civilizacije. Jedni su do kraja ostali privrženi starim metodama i ustrajavali na njima, dok su drugi pokušavali uskladiti islamske principe sa modernim zapadnim obrascima vlasti, ekonomije i društvenog života (šejh Muhammed Abduhû). Neki su se čak odricali islamskog vjerovanja i priklanjali se prozapadnoj tendenciji (Tāhā Husain u svoje dvije knjige: ‘Budućnost kulture u Egiptu’ i ‘O predislamskoj poeziji’, godine 1926., i šejh Ali Abdu’l-Razik (´Ali ´Abd al-Rāziq) u svojoj knjizi ‘Islam i načela vlasti’).

            Samo je mali broj njih ostao prkositi usred tog ozračja prepunog destrukcije, cinizma i bezvjerstva…”

            Ovako negativan stav spram Azhara vjerovatno je uzrokovan i time što je u to vrijeme vođena žestoka polemika koju je izazvala knjiga azharskog učenjaka Alija Abdu’l-Razika (´Ali ´Abd al-Rāziq, 1887-1966) “Islam i načela vlasti” u kojoj je iznio tezu da u islamu ne postoje “islamski politički principi, da je islam isključivo vjera i da se odvajanje vjere od države treba prihvatiti u interesu vječnosti islama kao univerzalne vjere”.[4]

To je praktično značilo da muslimani mogu usvojiti i drukčiju formu uređenja svoje zajednice – što se upravo bilo desilo u Turskoj 3. marta 1924. – ako ocijene da to bolje odgovara njihovim društvenim potrebama, da hilafet kao institucija nije nužan itd. Budući da su ovi stavovi izrečeni 1925. godine, dakle neposredno po ukidanju hilafeta, oni su naišli na žestoku osudu najvećeg dijela javnosti i nekih azharskih krugova. S obzirom na činjenicu da su se ovakvi njegovi stavovi podudarali s viđenjima engleskih vlasti, neki su ga čak optužili da ima političke ambicije, tj. da se ovom knjigom pokušao dodvoriti okupatorima kako bi mu oni omogućili politički probitak.[5]

Neki autori, poput iznimno plodnog savremenog egipatskog publiciste i analitičara društvenih zbivanja, dr. Muhammeda Ammare (Muhammad ´Ammarah), drže da je upravo ova knjiga azharskog šejha, koja se pojavila 1926. godine, te knjiga Tahe Husejna “O predislamskoj poeziji” u kojoj njezin autor, pored ostaloga dovodi u pitanje i autentičnost nekih kur’anskih kazivanja, kao što je, primjerice, kazivanje o Ibrahimu, a.s., direktno utjecalo na osnivanje pokreta Ihvanu’l-muslimin. Naime, ove dvije knjige snažno će isprovocirati muslimansku javnost koja će u tome, nakon silovitog prodora zapadnjačkih sekularističkih vrijednosti u svim sferama života, vidjeti pokušaj vesterniziranja i njihovih najvećih svetinja, i to posredstvom azharskih šejhova. To će biti i presudan momenat koji će, po dr. Ammari, nešto kasnije “u Hasanu Bennau inicirati osnivanje Ihvanu’l-muslimina”.[6]

Zanimljivo je da tadašnja uprava Azhara, i pored izrazito negativne reakcije javnosti u povodu sporne Abdurrazikove knjige, te vrlo neugodne situacije u kojoj se zbog toga i sam našao, ipak nije zatražio zabranu njenog distribuiranja. Umjesto toga, svoje neslaganje s postavkama ovoga autora zvanični Azhar je izrazio jednom drugom knjigom – “Realnost islama i načela vlasti” (Haqîqah al-islām wa usûl al-hukm) – koju je kao odgovor na Abdurrazikovu knjigu napisao tadašnji azharski rektor Muhammed Behit el-Muti´i (Muhammad Bahît al-Mutî´î).[7]

             “Azhar, kao jedini izvor iz kojeg su ljudi crpjeli saznanja o učenjima svoje vjere, bio je, zahvaljujući vlastima, samo oruđe za posluh u rukama kolonizatora”, kazat će jedan od bliskih Bennaovih saradnika. “On je ljudima islam predstavljao u čudnom, iskrivljenom obliku, tako da islam u njihovim očima nije prelazio granicu obredā koji su vršeni u džamijama ili u kućama. U svijesti ljudi inertnost je tako postala skoro sinonim za islam”.[8]

            Prema stanju u kojem se nalazio Azhar kritički se postavlja i naš Mehmed Handžić. U uvodu svog “Dževheru’l-esnaa” (Svijetli dragulj o biografijama učenjaka i pjesnika Bosne), on ističe kako “stanje na Azharu nije onakvo kakvo bi trebalo biti”, navodeći za primjer njegov indiferentan odnos prema studentima koji dolaze sa strane a koji su “brojniji od drugih, jer cilj Azhara jest širenje islama i njegovih nauka po svijetu, istočno i zapadno”. Handžić dalje navodi kako Azhar ne prizna svjedodžbe onim učenicima koji su te svjedodžbe dobili izvan Egipta a koje priznaju sve “civilizirane zemlje”, što “umrtvljuje ambicije i dovodi do gubljenja dragocjenog vremena, te rezultira gubitkom ljudi”. Kad bi se stranim studentima, piše on, posvetila veća pažnja, od njih bi se “mogla očekivati velika korist islamskom svijetu, mnogo veća od koristi jednog imama u nekoj zapuštenoj kairskoj džamiji!”[9]

            “Postavlja se, međutim, pitanje koliko je Al-Azher do tada bio dorastao i u mogućnosti da odgovori na sve ove potrebe i zahtjeve vremena…”, pisat će kasnije naš drugi velikan, Husejn Đozo, koji je, kako sam kaže na studije došao na tada već reformirani Azhar. “Oni su (tj. studenti, M. P.), nažalost, morali da sjede na koljenima u halkama pokraj stubova u džamiji Al-Azher i da tako slušaju dersove. Reforma Al-Azhera koju je inspirisao Šejh Muhamed Abduhu i zbog koje je bio protjeran sa Al-Azhera, pa čak i iz Egipta, tek se s mukom izvodila. Nailazila je na velike otpore od strane konzervativnih elemenata… Ne poričući povjesne zasluge Al-Azhera mora se reći da se vrlo sporo prilagođavao i da nije mogao uvijek odgovoriti na imperativ vremena. Šejh Ulejš je štapom progonio sve nosioce progresa i reforme”.[10]

Sam Hasan Benna se, doduše, u svojim pisanim radovima prema Azharu odnosi s poštovanjem.U svojoj “Poslanici petog savjetovanja” (Risāletu’l-mu’temeri’l-hāmis), Benna će, npr., o Azharu kazati sljedeće: “Azhar je, po svojoj prirodi, mozak islamske misije, pribježište islama. Stoga ne treba čuditi ako on projekat Ihvanu’l-muslimina smatra i svojim ličnim projektom, ako cilj kojem oni teže, on bude smatrao i svojim ciljem, ako redove Ihvanu’l-muslimina i njihove klubove bude popunjavao svojim stasavajućim naraštajem, svojim cijenjenim učenjacima, profesorima i govornicima…”[11]

Jedan njegov saradnik čak bilježi da je, navodno, čuo Bennā-a kad je rekao: “Dajte mi dvojicu ljudi i ja ću s njima osvojiti čitav svijet: azharovca i vojnika!”[12]

Pa ipak, i pored toga što Benna ne izriče nikakve osude na račun Azhara, što se o njemu izražava pohvalno, on će, kako ćemo vidjeti, u određenim situacijama indirektno ukazati na to da stanje na tom islamskom univerzitetu nije, po njegovom viđenju, bilo nimalo zadovoljavajuće, da mu je nedostajalo inicijative.

Pripremanje protumjera

Nasuprot ovom prozapadnom pokretu, žestoko konfrontiran, stajao je islamski blok koji se do kraja, i u cijelosti, suprotstavljao i osuđivao sve ono za šta se zalagao ‘pokret vesternizacije’. Štaviše, on ga je poistovjećivao s kolonizatorima i smatrao ga elementom okupacije muslimanskih teritorija.

            U određivanju i profiliranju stavova svake strane veliku ulogu su igrali i društveni i kulturološki elementi. Protiv vesternizacije bile su, uglavnom, tradicionalno vjerski obrazovane strukture: svršenici Azhara i Dāru’l-ulûma, pripadnici sufijskih redova i učenici šejha Rešida Ridaa, dok su prozapadnu orijentaciju zagovarale strukture laičke izobrazbe, na čelu s Kairskim univerzitetom.

            I dok su pristalice prvog, islamskog bloka, najvećim dijelom potjecale iz porodica seljaka, radnika i sitne buržoazije – budući da nisu mogli podnijeti ogromna materijalna izdvajanja koja su okupacijske vlasti nametnule svim nivoima obrazovanja – dotle su “vesternisti” uglavnom bili sinovi vladajućih struktura i krupne buržoazije. Oni prvi su se, ukoliko su se željeli školovati, morali opredijeliti za tada jedinu mogućnost besplatnog školovanja – školu za vjeroučitelje, Dāru’l-ulûm ili Azhar. Ove strukture, samim tim što nisu imale skoro nikakvih dodira s evropskom kulturom i civilizacijom, posjedovale su izražen vjerski osjećaj čija je, u to vrijeme, glavna odrednica bila ‘islamsko jedinstvo’. To će neke autore navesti da ustvrde kako je “kod njih vjerska ideja bila skoro identična nacionalnoj”,[13]dajući tako islamskom bloku, podrazumijevajući tu i pokret Ihvanu’l-muslimina, primarno nacionalni obol.

            Hasan Benna će, međutim, uvijek insistirati isključivo na islamskoj dimenziji i islamskim pobudama pri osuđivanju i kvalificiranju društvene zbilje opterećene brojnim problemima. “U doktrini Ihvanu’l-muslimina”, kaže on, “nema ni jedne jedine riječi koja se ne temelji na Božijoj knjizi, na praksi Njegova Poslanika i koja nije u duhu izvornoga islama. Okreni bilo koji stavak te doktrine – u njemu ćeš vidjeti neku islamsku istinu koju islam traži, koju zagovara vjera, koju preporučuje Kur’an časni i na koju podstiče Božiji Poslanik, s.a.w.s.”[14]

On je bio duboko svjestan činjenice da snaga njegova pokreta, njegova privlačnost, leži upravo u njegovoj vjerskoj odrednici i da bi ga svako udaljavanje od nje stavilo u ravan svake druge političke partije kojih je bio nemali broj. To će se jasno pokazati kasnije, kad su mu koptski predstavnici predložili da promijeni naziv svoje organizacije, da je umjesto Ihvanu’l-muslimin (tj. Muslimanska braća) nazove Ihvanu’l-misrijjin (Egipatska braća), čime bi joj dao općeegipatski karakter i time dao priliku i kršćanskoj, koptskoj zajednici da se uključi u njene redove. On je, međutim, odbio taj prijedlog premda je, kako ga je predstavila britanska ambasada u jednom svom izvještaju upućenom u London, predstavljao “svu onu tolerantnost islama prema kršćanima i jevrejima”.[15]

            “Val ateizma i moralnog redukcionizma”, piše on u svojim ‘Bilješkama’ (Muzekkirāt), “izazivao je prilično snažnu reakciju u određenim miljeima kojima nije bilo svejedno šta se oko njih zbiva, poput Azhara i još nekih islamskih krugova. Što se naroda tiče, on se uglavnom svodio na dvije komponente: ili su to bili mladi, obrazovani ljudi koji su bili oduševljeni onim što je taj val donosio, ili se radilo o prostoj masi koja, usljed pomanjkanja prosvjetitelja i budnog vođstva, uopće nije ni razmišljala o tome.

            U meni je to izazivalo snažnu bol, budući sam gledao kako se društveni život dragog egipatskog naroda koleba između dragog mu i vrijednog islama, kojeg je naslijedio i štitio, na koji je svikao, živio ga i ponosio se njime punih četrnaest stoljeća, i između tog žestokog zapadnjačkog pohoda, opremljenog i naoružanog svim poznatim vrstama razarajućeg oružja, ekonomskom moći i blještavilom, sjajem, raskošju, moću i sredstvima propagande.

            Rasterećenje sam djelimično nalazio u tome što sam te svoje preokupacije saopćavao mnogim kolegama studentima, iskrenim prijateljima, sa Dāru’l-ulûma, Azhara i drugih zavoda… I svi oni su zapodijevali razgovor o ovim temama i isticali neophodnost poduzimanja neke islamske akcije koja bi tome stala na put. U tome smo nalazili oduška svojim dušama i utjehu od brige koja nas je pritiskala.”[16]

Benna potom spominje Selefističku biblioteku – onu koju je često, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu ove radnje, posjećivao i naš Mehmed Handžić – te jedno od najpopularnijih pera toga vremena – Muhibudina Hatiba.[17]

            “Još nešto mi je teret činilo lakše podnošljivim”, nastavlja Benna svoje kazivanje. “Bio je to odlazak u Selefističku biblioteku koja se tada nalazila u blizini Apelacionog suda. Tamo sam susretao jednog dinamičnog vjernika, velikog borca, cijenjenog učenjaka i eminentnog islamskog novinara, gosp. Muhibudina Hatiba, ali i mnoge druge uvažene persone, koje su bile poznate po svojoj posvećenosti islamu i svom vjerskom zanosu… Ono što smo slušali od njih imalo je blagotvoran učinak na nas.

            Također smo često svraćali u Dāru’l-ulûm i prisustvovali nekim predavanjima rhm. profesora Rešida Ridaa, gdje smo isto tako imali priliku susresti mnoge istaknute, ugledne ličnosti, poput šejha Abdu’l-Aziza Hulija (´Abd al-´Azîz al-Hûlî) i uvaženog profesora šejha Muhammeda Adevija (Muhammed al-´Adawî), pa smo i s njima razgovarali o trenutnoj situaciji.

Rhm. Rešid Rida je imao snažne i vrlo uspješne izlete u otklanjanju spletki koje su se plele oko islama…”[18]

U Hasanu Bennau se tako vrlo rano pojavljuje saznanje da postojeće zvanične strukture, u stanju u kakvom su se nalazile, nisu u stanju učiniti ništa ozbiljnije na prevladavanju teškoga stanja, da nisu dovoljno životne, da su zbunjene i da gube korak u konfrontaciji s nadirućim događanjima.

“Ali sve to nije bilo dovoljno, nije bilo efikasno”, kaže on u nastavku, “pogotovo što je taj talas doista bio već isuviše osnažio. Ja sam počeo upoređivati dva tabora: tabor moralne redukcije i opće nemoralnosti bio je vitalan i u usponu, dok je islamski tabor sve više jenjavao i ustuknjavao.

Moja tjeskobnost je tako postala još većom. Sjećam se da sam te godine čitavu polovicu ramazana bio u izrazito depresivnom stanju, tako da mi san nikako nije dolazio na oči. Zatim mi se javio jedan pozitivan poticaj. “Zašto ne bih”, pomislio sam, “dotične muslimanske vođe opteretio tim bremenom?! Zašto ih ne bih energično pozvao da zajednički ustanu protiv ovoga talasa, pa ako se odazovu, dobro je, a ako se ne odazovu – da mi učinimo nešto drugo?!”

Odluka je bila istinska i ja sam se odmah dao na njenu sprovedbu”.[19]