Odluka je na njima: Ako stanu iza njega, sami će individualnu kaznu pretvoriti u kolektivnu!
Pukla su sva džemreta. Bio je i prestupni dan februara. Proljeće će. Mogla bi i pravda.
Kad onog četvrtka bude izgovorena presuda krvoloku, bol neće biti manja. Ni tuga neće biti manja. Suza će biti više. I neće biti ispravljena nepravda. Samo će biti izgovorena pravda.
Ne, dragi moji, neće nam toga dana biti lakše. Bit će nam teže. Jer ćemo se, sa srcem punim bola i uzdaha, sjetiti Prijedora i Sane i svih zatočenih, mučenih i nevino ubijenih. Mislit ćemo na Drinu, došlu od brijega do brijega, ne od kiša, ni od bijela snijega, već od suza zvoničkijeh cura, majki i sestara. Sjetit ćemo se Višegrada, gdje ta ista Drina vijekovima teče i gdje osta tužna uspomena na poklane i žive spaljene. I Foče, đe su se dvije vode zavadile, pa u toj zavadi izbacivale kosti nevinih. Doći će u misao i Aladža, i Ferhadija i Arnaudija, i stotine drugih… I Srebrenica, grdne rane moje. I doći će u misao da su iz svoje Banjaluke morali, ne htijući, Latifaga i jaran mu Sulejman, i desetine hiljade drugih. I Vlasenica, Bratunac, Ključ, Bosanski Novi, Bijeljina, Doboj, Brčko, Kotor Varoš… Goražde. Žepa. Šeher Sarajevo, okovano i terorisano skoro 1400 dana. Boljet će vječno, i neće biti ispravljena nepravda, samo će, u Boga se uzdamo, biti izgovorena pravda. Kad prođemo Bosnom kroz gradove, da nađemo malo srcu mira, koji samo pravda može donijeti.
Da Bog da da pukne još jedno džemre, džemre u glavu. Da komšije shvate da kazna krvoloku daje novu šansu njima, da se od krvoloka ograde. Da shvate da ta presuda zlu pruža priliku za iskreno pokajanje, za pružanje ruke, za prestanak veličanja zločina. Ako još jednom stanu iza njega, sami će tu individualnu kaznu pretvoriti u kolektivnu. Odluka je na njima.
Piše: Tarik Đođić
Akos.ba
