O vremenu klanjanja jacije namaza

Aiša, r.a., prenosi: ”Božiji Poslanik je odlagao klanjanje jacijskoga namaza kasnije u noć, tako da bi prošlo mnogo vremena od noći, potom je izlazio, klanjao i rekao: ”Ovo bi bilo vrijeme jacijskog namaza, samo da se ne bojim da ću otežati svome ummetu…” (Muslim, Salat, 104.)

             Iako ni u jednome komentaru (hadisa do sada) nismo posebno govorili o prenosiocima hadisa, u ovome komentaru to činimo iznimno i to iz dva razloga: s jedne strane što učešće žena muslimanki u prenošenju hadisa predstavlja specifikum hadiske literature, i što se radi o prenosiocu (‘Aiša) koji zauzima istaknuto mjesto među prenosiocima Poslanikova hadisa, s druge strane.

            Premda hadiska terminologija (istilahat) u principu označava muškarce kao prenosioce hadisa (ridžalu-l-hadisi), mi ćemo vrlo često u prijenosnim lancima (isnad) pojedinih hadisa susresti i žene koje su snagom svojega moralnog i vjerskog autoriteta, također učestvovale u njihovoj primopredaji. Njihov napor, zajedno sa muškarcima, u pravcu prenošenja Muhammedova, a.s., hadisa, neprekinuto se odvijao kroza cijelu historiju razvoja hadisa i hadiske literature.

            Hazreti ‘Aiša, kćerka Ebu Bekrova i jedna od Poslanikovih žena, zauzima, s obzirom na broj, četvrto mjesto među prenosiocima hadisa. Umrla je 57. god. po H. (676) kada je imala 65 godina života.

Prirodno je bila nadarena vanredno jakim pamćenjem i sposobnošću kritičkoga rasuđivanja stvari. Osobito se bila istakla u oblasti šerijatsko-pravnih nauka. Kada se ima u vidu hadis, mora se kazati da ona nije samo prenosila pojedine Poslanikove iskaze, nego ih je kritički ocjenjivala. Zapravo, ispravljala bi greške koje su mnogi ashabi počinili u smislu razumijevanja određenoga hadisa, ili pak pogrešno prenesenih Poslanikovih riječi. Uzmimo slučaj Ibn Omera, koji je prenio da je Muhammed, a.s., za poginule nevjernika na Bedru rekao: ”Odista oni sada čuju što kažem”, Aiša je ashabima interpretirala ovaj Poslanikov iskaz, koji su onidoslovno shvatili, tako da je Poslanik htio kazati: ”Nema sumnje da oni sada znaju da sve ono što je on govorio da je to istina.” Za takvo objašnjenje ona bi navela ajete u kojima se kaže da niko ne može umrloga čuti, niti pak bilo kakav glas dopire do umrlih u kaburima.

            Kada se ima to u vidu onda ne treba da nas čudi činjenica da je veliki broj  poznatih ashaba hadis učio pred njom. Dugačka lista onih koji su hadis učili pred ‘Aišom, i kasnije generacijama prenosili, može se pronaći kod ‘Askalanija u Tehzibu-t-Tehzib.

            Vrijeme o kojemu se u ovome hadisu govori, odnosno u kojem je Muhammed, a.s., klanjao jaciju namaz naziva se ‘atameh. To je prva trećina noći nakon nestanka sunčeva rumenila. Baš zbog toga prenosilac precizira da je prošlo mnogo vremena od noći (ametu-l-lejl), ili, kako bismo mi danas kazali, nekoliko sati. Da ne bi bilio prigovora Poslanik sa svoje strane naglašava da je to klanjanje bilo pravovremeno, tačnije u odabrano i najoptimalnije vrijeme, s obzirom na prilike i mogućnosti vjernika koji dolaze u džamiju da klanjaju, te da bi on vrijeme pomakao još kasnije u noć, da se ne boji da će time otežati svojim sljedbenicima.

            U tom kontekstu biće uputno spomenuti da je Muhammed, a.s., pored pet dnevnih namaza, koje su dužni obavljati svi muslimani, obavljao noću još jedan namaz (salatu-t-tehedždžud). To je namaz koji je obavljao skoro pred samu zoru. Ovaj namaz nema tačno određen broj rek’ata; broj rek’ata varira od pet do trinaest uključujući tu i vitr namaz. S vremena na vrijeme u pet dobrovoljnih rek’ata Poslanik je takođe uključivao i dva rek’ata sabahskog sunneta.

            Poslanik je u mnogim svojim hadisima rekao da je čovjek po samoj svojoj prirodi otvoren za Boga, svoga Stvoritelja. I da kao njegovo stvorenje osobito kroz noćne namaze čovjek najlakše premašuje sebe zatvorenoga u svijetu, približavajući se postupno Onome od kojega smo u potpunom smislu ovisni. Tek sa približavanjem Bogu bivamo posjednici istinske punine života. Otuda namaz u islamu, kako smo to već kazali, igra ulogu onoga mehanizma koji vjerski i moralno legitimira svakog muslimanskoga vjernika.

            Iz navedenoga hadisa možemo zaključiti da se jacijski namaz obavlja u nešto dužemu vremenskome rasponu, te da je bolje taj namaz klanjati kasnije. Takav slučaj nije sa akšamom, kao ni sa drugim namazima, osim podnevskoga namaza i to kada su izuzetno vrući dani. Pored toga zaključujemo i to da je islam sukladan ljudskoj prirodi, i da čovjeka ne opterećuje onim što on kao takav ne može podnijeti.

Izvor: ,, 40 HADISA SA KOMENTAROM ”

Autor: Adnan Silajdžić

Za Akos.ba pripremila: Adisa Omerbašić