Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > O uvlačenju Noama Chomskyog u dvosmislenost deklaracije o zajedničkom jeziku

O uvlačenju Noama Chomskyog u dvosmislenost deklaracije o zajedničkom jeziku

Treba čitati knjige Noama Čomskog: on nije potpisao Deklaraciju o zajedničkom Standardu, nego o zajedničkom vernakularu.

Portal N1 je objavio da je “jedan od najcitiranijih živućih intelektualaca na svijetu, američki lingvist, filozof i jedan od najistaknutijih društveno angažiranih autora današnjice Noam Chomsky pridružio se listi potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja ovih dana navršava svoju prvu godišnjicu”.

Na ovaj događaj osvrno se Safer Grbić, mladi bosanskohercegovački pisac i student magistarskog studija Filozofije na Univerzitetu u Sarajevu,  na svom Facebook profilu:

Lukavo je bilo postaviti pitanje onima koji žive da odgovaraju na pitanja: ukoliko imamo zajednički jezik, koje mu je ime? Upravo, pozadina cjelokupne ideje jeste (pre)imenovanje imena jezika – u singularu ili pluralu – što se vješto u medijskom dijalogu monologā dalo prikriti. Sada se populistička Deklaracija o zajedničkom jeziku podmetnula filozofu jezika – Noamu Chomskom – samo ne na zajedničkom, nego na engleskom jeziku.

Predmetna deklaracija ne poznaje distinkciju između Vernakulara (narodnog govora) kao tekućeg jezika koji dolazi iz dubina povijesti i Standarda kao jezika koji ima pješadiju-mornaricu-zrakoplovstvo, itd. Zastupnici teze o zajedničkom jeziku govore o Vernakulaciji, a pod imenom jezika žele, kolokvijalno rečeno, ugurati i Standard jezika uspostavljen od strane države.

Postavlja se pitanje: na kojem jeziku pisati o zajedničkom jeziku? Iznesena je teza: ima jedan jezik, ali su u pitanju varijante. Hrvatskom varijantom, na srpskom jeziku? Upravo je riječ o tome da zastupnici teze o zajedničkom jeziku nisu mogli napisati niti samu Deklaraciju o zajedničkom jeziku kao onu koja može predstavljati tezu koju tobože zastupa, a što je krajnje znanstveno neakribično i nadasve degutantno.

Vernekular (narodni jezik) je nešto mnogo dublje od Standarda: oni koji insistiraju na zajedničkom jeziku kao da ne znaju da hrvatski jezik je mogao da bude kajkavski, ikavski, mogao je biti jedan od međimurskih varijanti, ali je uzeta štokavska varijanta za Standard hrvatskog jezika. Standard je postavljen kao državno-militantna-ideološka odrednica koja ima pretenziju da gradi zajedništvo.

Drugim riječima, naši Standardi su različiti u leksici: Riječ je u vlasništvu određenog kolektiva, odnosno postavlja se pitanje kada će Hrvat u svakodnevnom govoru upotrebljavati termine: minder, kahva, hanuma ili Bošnjak upotrebljavati termine: zrakomlat, tečaj, naklada. Na tome tragu kada Bošnjak kaže: rahat, sabah, halal, itd. zapravo upućuje na jedan simbolički sloj koji pripada jednoj naciji, jednoj kulturi i jednoj povijesti. Reći će se: ali svi razumijemo jedni druge. Da, svi razumijemo jedni druge, ali niko neće govoriti na Standardu drugog naroda. Ovdje je riječ o tome da pripadnik hrvatskog Standarda cijeli život govori: opće, opće, opće i nikada neće da kaže opšte i obrnuto da pripadnik bosanskog Standarda uvijek govori po svome Standardu. Postavlja se pitanje zašto je takav slučaj? Ukoliko bude govorio drugim Standardom izgubiti će svoj identitet. Dakle, šta znači izjava: mi imamo zajednički jezik pod koji ne mislimo vernakular (narodni jezik) jer to je fakat nego želimo podmetnuti zajednički Standard? Ništa drugo nego mi imamo zajednički identitet. I to ne bilo kakav identitet, nego srpsko-hrvatski.

Treba čitati knjige Noama Čomskog: on nije potpisao Deklaraciju o zajedničkom Standardu, nego o zajedničkom vernakularu.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top