O jeziku: Književni i razgovorni jezik

Govornici se među sobom počinju razlikovati po dijalekatskim osobinama. Te razlike se čak i produbljuju, ako se kontakt među govornicima na etničkom nivou smanjuje ili prekida.

Da bi se na određenom prostoru među različitim generacijama premostile razlike koje otežavaju komunikaciju, narod sebi stvara jezik kojim bi se što bolje mogao sporazumjevati. Tim jezikom starije generacije prenose svoja znanja narednim generacijama. Narod sebi stvara i njeguje jezik kojim će se sporazumijevati svi članovi zajednice, odnosno svi pripadnici naroda i države. Takav jezik najčešće se javlja u pisanoj formi, “u knjigama”, kako se to obično kaže, pa se zato i naziva književni jezik. To je jezik svih članova jedne zajednice, čijih se gramatičkih pravila ta zajednica pridržava kako bi se sporazumijevala na višem lingvokulturološkom nivou.

Književni jezik ima i svoju usmenu formu, koja u savremenom životu postaje sve važnija. To je upotreba službenog jezika ne samo u školi, već i na radiju, televiziji, u pozorištu, na javnim skupovima itd. Takav vid upotrebe jezika najčešće se imenuje pojmom standardni jezik. Postoje i težnje da se taj naziva upotrebljava mjesto pojma književni jezik za označavanje zajedničkog jezika na svim nivoima zvanične upotrebe. U lingvističkoj nauci javljaju se i nastojanja da se ta dva pojma kao termini među sobom razgraniče. Tim razgraničenjem pojam književni jezik ima najdužu tradiciju i najpogodniji je za označavanje jezika u pisanoj formi. Pojam standardni jezik češće se upotrebljava u samoj lingvistici kao nauci. Njime se precizira da je riječ o jeziku koji je u jednom smislu širi pojam od jezika književnog djela, a u drugom smislu je i uži pojam. On ne obuhvata obavezno sve stilske mogućnosti koje ima književni jezik, odnosno jezik književnog djela.

Standardni jezik pridržava se norme, dok u književnom jeziku ima primjera odstupanja od norme i pomjeranja prioriteta sa primarne na sekundarnu nominaciju.

U jednom pogledu standardni jezik može se shvatiti i kao neka vrsta “prosječnog jezika”, tj. standardnih pravila njegove upotrebe. Književni jezik, međutim, obavezno podrazumijeva i kreativnost, stvaralački odnos spram jezika, tj. njegovo izražajno i značenjsko obogaćivanje. Jer ne samo da misao može obogatiti jezik već i sam jezik svojim mogućnostima obogaćuje misao. Književni jezik je najmeritorniji, “najviši” jezik. On sadrži elemente svih funkcionalnih stilova.

Književni jezik je najbiliži standardnom jeziku, ali se sa njim ne može poistovjetiti. U jeziku književnog djela nerijetko je prioritet na estetskoj (poetskoj) jezičkoj funkciji. Jezik književnog djela odlikuje se stanovitim “autorskim” odstupanjem od standardnog jezika.

Od književnog ili standardnog razlikuje se razgovorni jezik, koji se još naziva i kolokvijalni jezik. To je jezik kojim se čovjek služi u svakodnevnom životu za sporazumijevanje u porodici, na ulici, u restoranu, prodavnici, u razgovoru sa prijateljima, poznanicima, rođacima, slučajnim prolaznicima, saputnicima, u igri i zabavi. On se govori u svim mogućim situacijama kad čovjek razgovara s čovjekom i kad su prisutna najmanje dva govornika odnosno sagovornika. Tu se upotrebljava jezik čiji je glavni cilj da se ljudi u momentima govorenja što bolje sporazumiju. To je jezik kojim čovjek i najčešće govori i na koji (kako su neka istraživanja pokazala) otpada oko 75% čovjekove ukupne jezičke aktivnosti. Prema shvatanju većine savremenih stilističara, međutim, razgovorni jezik se smatra posebnom vrstom stila, pa se naziva razgovorni stil, mada se mi ovdje služimo terminom razgovorni jezik.

U razgovornom jeziku čovjek se ne trudi da govori po strogim pravilima jezičkog standarda. Tu se jezik upotrebljava spontano i ne pazi se naročito na izgovor pojedinih glasova, akcenata, oblika, grupa riječi ili rečenica. A to je najviše zbog toga što prisutnost (više) govornika, tematska i situativna određenost, ekstralingvistički elementi (mimika, gestovi, smijeh i sl.) prate takvu jezičku upotrebu nadomješćujući moguće praznine u izrazu govornika, ili otklanjajući eventualne nesporazume.

Razgovorni jezik odlikuje težnja da se postojeće razlike svedu na najmanju mjeru, kako bi se izraz učinio praktičnim i sposobnim da čovjeka prati u njegovim svakodnevnim životnim situacijama. A  to znači da se postojeće razlike smanje, jer tom razgovornom jeziku one nisu potrebne. S druge strane, književni jezik stalno bogati svoje izražajne mogućnosti, jer je njegova namjena drukčija i njime se čovjek služi u drukčijim situacijama. Razgovorni jezik sadrži ne samo svojstva govorne, dijalekatske baze već i osobine književnog iskaza naučene u školi, u knjigama i sl.

Čovjek upotrebljava ili razgovorni ili književni jezik, već prema konkretnoj situaciji. On se književnim jezikom služi u školi, na radnom mjestu (ako radno mjesto tako zahtijeva), u pozorištu, na radiju, televiziji, na filmu, na javnim skupovima, na kompjuteru i sl.

Ali je zato nepotrebno da se književni jezik upotrebljava u svakoj situaciji. Razvoj jezičke kulture i uopće širenje obrazovanosti, knjige i znanja, utječu da se razgovorni jezik po nekim osobinama primiče književnom. Ipak sa stanovišta lingvističke teorije smatra se da se ta dva vida jezičke upotrebe neće nikada poistovijetiti. Narod, dakle, ima svoj književni jezik i svoj razgovorni jezik. Ovaj drugi upotrebljava se u najraznovrsnijim situacijama svakodnevnog života.

Izvor: Gramatika bosanskoga jezika, Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Dom Štampe, Zenica, 2000.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza