O Halepu, Sarajevu, novinarskoj profesiji i još ponečemu

Novinar Al Jazeere Adnan Rondić se na svom Facebook profilu osvrno na dešavanja u Halepu i povukao zanimljive paralele sa opsadom Sarajeva.

«Ne vidi šumu od drveća». Često sam puta čuo ovu poslovicu. I često mi pada na pamet posljednjih nekoliko dana, dok gledam, slušam i čitam rasprave o stradanju Halepa.
Iščitao sam tomove knjiga o teoriji novinarstva. Naslušao se i napričao priča o «dvije strane». O «mišljenju i suprotnom mišljenju».
No, kako u teoriji, tako i u novinarskoj praksi, postoje situacije u kojima ne postoje «dvije strane», kojima treba dati mogućnost da u približno istom vremenu, odnoseći se prema njima na približno isti način,iznesu svoje mišljenje.
Da ne teoretiziramo previše:

Nekad u ljeto 1992, svijet su obišle slike uplakanog oca iz opkoljenog Sarajeva, koji u naručju drži svoju ranjenu kćerkicu i pita se kakav je to čovjek, koji je snajperom mogao gađati bespomoćno dijete? I pri tome kaže da bi sa snajperistom volio popiti kafu i upitati ga « Zašto»?
Da sam bio na njegovom mjestu, možda bih isto razmišljao.
Možda bi me, da sam bio otac ranjenog djeteta, mučilo isto pitanje: Kakav je to motiv, koja je to ideja, toliko važna, odakle tolika mržnja ili besćutnost- sasvim svejedno- da nanišaniš, sa namjerom da ubiješ, osakatiš potpuno nedužno stvorenje.

Kao novinar, za mišljenje snajperiste nisam bio zainteresiran.
Kao novinar, čiji je zadatak dati glas onima koji glasa nemaju, onima čiji glas pokušavaju ušutkati, zanimao me je jedino Sanidin otac.
I dakako, Sanida. I njeno stanje.

Isto bi bilo tražiti drugu stranu, u vrijeme pada Srebrenice. A šta bi to značilo?
Počiniteljima genocida, zbog nečega što se često pogrešno razumijeva a zove se novinarska objektivnost, dati mogućnost da pred kamerama objasne zbog čega se genocid dešava?
Kako ga objašnjavaju? I još im, na kraju razgovora reći» Hvala za pojašnjenja?»
Ne, hvala. To nije moje novinarstvo.
Priliku da govore o genocidu, zločinu, etničkom čišćenju, počinitelji trebaju dobiti jedino i isključivo pred sudom.
A bilo je onih koji se novinarima nazivaju koji su upravo ovo radili.
Bilo je onih, koji nesporno jesu imali novinarske vještine, a često su dolazili iz «bijeloga» svijeta, koji su davali priliku organizatorima i počiniteljima zločina i etničkog čišćenja da negiraju zločin, da ga relativiziraju, da civilne žrtve opravdavaju čuvenom kolateralnom štetom.
Činili su to zbog «dvije strane». Zbog « drugog mišljenja». Zbog «objektivnosti».
To, ponavljam, nije moje novinarstvo.

Izvještavati o progoniteljima, zločincima, njihovim nedjelima,svakako, da.
No, davati im priliku da pojašnjavaju zbog čega to rade, ne. Nikada.

Propituje se,ovih dana,istinitost informacija koje dolaze iz Halepa.
Nisam protiv toga.
No, protiv sam ciničnog seciranja svakog tweeta, svakog statusa na društvenim mrežama, akademskih rasprava sa sigurne distance o potrebi da se stvari sagledaju « cjelovito», stave u «kontekst», traže se «lažne» slike, traže dokazi o «preuveličavanju» patnji tamošnjeg stanovništva. Postavljaju se pitanja: «Odakle im Internet, ako su izloženi tako strašnim napadima? Kako mogu tvitati, slati posljednje poruke, ako nemaju struje?»
Na isti se način pokušavala umanjiti ili čak potpuno negirati patnja Sarajlija u opsjednom Gradu.
Još se žrtve sa sarajevskih Markala nisu ni pokopale bile, a već su krenule priče da je Armija Republike Bosne i Hercegovine počinila zločin nad sopstvenim građanima kako bi prizvala vojnu intervenciju NATO-a, pa su uslijedile priče o lutkama obojenim u crveno i donesenim na sarajevsku pijacu. I tako redom.
Činjenica da su u opkoljenom Sarajevu održavane pozorišne predstave, koncerti, da su djeca išla u improvizirane škole, da su radile biblioteke – one koje nisu bile spaljene-, korištena je, ne tako rijetko, da se ustvrdi da Sarajlijama i nije tako loše pod opsadom.
Uz sve zamke novomedijskog prostora, mogućnost manipuliranja,nemogućnost da se sve, baš sve što dolazi iz Halepa, potvrdi iz «dva ili više izvora», sasvim je dovoljan broj dokaza o stravičnom razaranju tog grada i ubijanju i patnjama njegovih stanovnika.
I sasvim dovoljan broj dokaza o onima koji ubijaju taj grad. To je režim sirijskog predsjednika Bašara Al Assada,pomognut prijateljima iz inozemstva.
I ne znam zašto je to tako teško reći.

U ovom momentu najvažnije je reći da ljude u Halepu ubijaju. I reći ko ih ubija.
Sve drugo, u najmanju ruku, je nepristojno. Jer za sve drugo, bit će vremena.

A za Halep i njegove stanovnike, vremena više nema.

Akos.ba