Njemačka: Čudotvorna očekivanja od islamske teologije

Još je rašireno mišljenje da su muslimanski porodični odnosi i dalje „nedodirljivi“ i da je naslijeđe religije preko vjerskih zajednica prilično sigurno. No, nije baš tako. Sve više muslimanskih roditelja shvata da je u jednoj antireligioznoj klimi veoma teško prenijeti djeci znanje o vjeri, istovremeno ih pri tome štititi od ekstremističkih pokreta s jedne strane, a sa druge strane paziti se da se ne ode u besadržajni, gotovo ezoterični islam.

Piše: Eren Güvercin*

Sa institucionaliziranjem islama u Njemačkoj potrebe muslimana sve više postaju kao ping-pong loptica između dva politička aparata: njemačke države i organizirang islama sa svojim udruženjima.

Ranije je vjeronauka omladine bila zadatak roditelja, crkvi i vjerskih organizacija, i odžavala se na nedeljnim propovjedima ili po omladinskim organizacijama. Danas je situacija malo drugačija. Barem mnogi kršćanski roditelji se manje brinu o vjerskom odgoju svoje djece i to prepuštaju državi. Ali, dijete u vjeru urasta prvenstveno kroz porodično okruženje, kroz primjer roditelja, rođaka i prijatelja, preko razgovora i zajedničkih okupljanja. Takvo okruženje je sve rijeđe. Naravno, ko u svoju religiju nije upućen još od rane mladosti, on je gubi prije nego li je ikada i posjedovao.

Još je rašireno mišljenje da su muslimanski porodični odnosi i dalje „nedodirljivi“ i da je naslijeđe religije preko vjerskih zajednica prilično sigurno. No, nije baš tako. Sve više muslimanskih roditelja shvata da je u jednoj antireligioznoj klimi veoma teško prenijeti djeci znanje o vjeri, istovremeno ih pri tome štititi od ekstremističkih pokreta s jedne strane, a sa druge strane paziti se da se ne ode u besadržajni, gotovo ezoterični islam. Jer, sa institucionaliziranjem islama u Njemačkoj potrebe muslimana sve više postaju kao ping-pong loptica između dva politička aparata: njemačke države i organizirang islama sa svojim udruženjima.

Zaštita od „praznovjerja i zabluda“?

Oči bivše ministrice za obrazovanje, Annette Schavan, zablistale su kada je govorila o novoosnovanom centru za islamsku teologiju. Tu će se ubuduće školovati imami i vjeroučitelji islamske vjeronauke. Politika od islamske teologije i islamske vjeronauke očekuje neizmjerno čudotvorstvo. Kako Schavan reče, centri za islamsku teologiju i islamsku vjeronauku trebaju da štite muslimane od „praznovjerja i zabluda“. Za muslimane je to potpuno irelevantno šta gospođa Schavan smatra praznovjerjem ili zabludom. Mnogo važnije je pitanje kakvu vjeronauku žele muslimani.

Vjeronauka, bilo kršćanska ili islamska, treba u smislu vjere djeci i mladima da posreduje znanje o religiji, kako teoretsku osnovu znanja tako i praksu religije.

To je u suprotnosti s očekivanjima države koja vjeronauku i islamsku teologiju u svojoj integracionoj politici sve više degradira u državni instrument. Islamska vjeronauka treba muslimane uspješno „imunizirati“ od ekstremizma.

Ako ipak pogledamo šta stoji u Ustavu, onda je jedno sasvim jasno: Samo vjerska zajednica ima ovlasti da odlučuje o sadržaju nastave svoje vjeronauke. Kako nastavni plan tako i nastavno osoblje moraju biti usklađeni s vjerskim zajednicama. Sve ostalo bi ukazivalo na jedan državni islam, koji nije u interesu vjernika i koji ne može biti u smislu našeg ustava. Vjeronauka postoji zbog vjernika i mora pokrivati njihove potrebe, a ne potrebe države.

Politički interesi su već prouzrokovali gnjev u konfensijalnim zajednicama u centru za islamsku teologiju. U Münsteru je tako dovedeno u pitanje „odanosti ustavu“ jednog člana koji je predložen od muslimana u Koordinaciono vijeće, tako da nije mogao biti imenovan u Savjetodavni odbor.

Ministarstvo za istraživanje sa Schavan na čelu je inače prijetilo da zamrzne novčana sredstva koja su namijenjena za Münster. Najčudnije je u svemu tome da je ta ista osoba već odavno bila član Savjetodavnog odbora za islamsku vjeronauku u Nordhein-Westfalenu. Državne vlasti u Nordhein-Westfalenu za razliku od državne ministrice nemaju nikakvu sumnju u pogledu na odanost ustavu.

Politička instrumentalizacija

Jedan muslimanski mislilac je rekao da će islamska vjera nadživjeti koruptne političare, ali neće koruptne teologe. To vrlo dobro sažima zabrinutost vjernika u njemačko-muslimanskoj zajednici. Rasprave o islamu zadnjih godina pokazuju da se mnogostruko ne radi samo o odgoju, već o etabiliranju politički prihvatljivog islama. Pomagači s određenom poslušnošću se vrlo brzo nađu na marktu „muslimana karijerista“, ali ne i temeljni odaziv. Kako je već Patrick Bahners zadnjih godina pisao u Frankfurter Allgemeine Zeitung, država koja se obavezala na slobodnu vjersku ispovijest ne može favorizirati slobodnu interpretaciju Kur’ana nad postojećom. Bahners je s pravom protokolirao da nema garancije za to da „liberalna“ teologija može proizvesti politički prihvatljive rezultate.

Posebno muslimanske zajednice teže već desetljećima da dobiju status sličan kakav imaju i crkve. Ali, da li je to zaista idealno za muslimane u Njemačkoj iako su crkvene strukture islamu strane? Ima li podržavljanje vjerskog obrazovanja u ovakvom obliku još smisla?

Trenutno dva politička aparata, na jednoj strani država i na drugoj strani organizirani islam sa svojim udruženjima, pokušavaju da etabiliranje islamske teologije i islamske vjeronauke instrumentaliziraju za svoje potrebe:

Dok država čini sve da ima politički skladnu teologiju, muslimanska udruženja su se fokusirala na to da preko islamske vjeronauke ostvare priznatost kao tijelo javnog prava.

Ono što njemački muslimani trebaju međutim nije političko iskorištavanje njihovih religioznih potreba. Oni trebaju neovisne ustanove koje osiguravaju podučavanje djece u njihovoj vjeri, daleko od državnog islama ili razumijevanja islama koje odgovara samo muslimanima određenog porijekla. Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović

* Eren Güvercin je njemački novinar i publicista turskog porijekla. Član je vijeća centra za islamsku teologiju univerziteta u Münsteru.

Izvor: http://erenguevercin.wordpress.com/2013/02/25/heilserwartungen-an-die-islamische-theologie/

 (akos.ba/saff.ba)