Nismo umorni od ljudi koji nam čine zlo, umorni smo od vlastitog sabotiranja života!
Umorni smo od toga što nemamo perspektive i što mislimo da nam uvijek neko drugi treba pokazati tu perspektivu i put koji vodi naprijed. Mi nismo umorni od ljudi koji nam neprestano daju lijepa obećanja a ništa ne izvršavaju, umorni smo od toga što obećanja koja smo davali sebi nikada nismo izvršili, a očekujemo to isto od drugih.
Mi nismo umorni od ljudi koji nas truju svojom negativnošču, davaju apokaliptična predviđanja, pronalaze samo loše vijesti i serviraju nam ih, umorni smo od toga da se nikako ne možemo izboriti za glas svoga srca, koji takve sadržaje više ne želi i odbija sudjelovati u tom negativnom hranidbenom lancu. Mi nismo umorni od ljudi koji se prave da su savršeni, od svakojakih maska na njihovim licima, od kričave šminke i lažnih fraza, umorni smo od vlastite glume.
No ništa nam ne pomaže požaliti se i nastaviti živjeti kako smo živjeli. Ništa nam se u životu ne mijenja kada krivnju za svoje probleme svalimo na druge. Ništa se u životu ne događa kada zatvorimo oči pred stvarnošću života i čekamo da se pred nama stvori neka čarobna slika koju smo poželjeli u svom umu. Treba jednom sebe pogledati u lice i reći istinu a ta je da smo sami odgovorni što nam je život takav kakav jest.
Kada si umoran, odmakni se od ljudi i obrazaca ponašanja koji te takvim čini. Udalji se od misli i osjećaja u kojima uvijek sebe vidiš kao žrtvu nekih sistema oko sebe, ljudi koji se pokušavaju okoristiti nekim tvojim resursom. Imaš moć u svojim rukama i odlukama. Kada si umoran od svega znaj da je samoća rješenje, one duboka i jaka samoća kada si toliko sam da ti se otvaraju oči za nove perspektive u tvom životu i počinješ shvaćati da se svi odgovori upravo tu nalaze.
