Nisam tamo, ali sve je moje otamo
Kuće nam se zatvaraju. Sve živo i mlado ode u Njemačku ili ode u njemačke.
Odnio sam Čuvarkuću tamo gdje najviše pripada, u moj Prnjavor, u svoju mahalu, džamiju i čaršiju. Svojim ljudima, na onaj zrak. Sačuvaće knjiga malo prošlosti, možda trun olakšati i obojiti osjećajima sivu sadašnjicu, ali neće pomoći budućnosti. A nje, budućnosti, kao da sve manje ima. Odoše ljudi. U Njemačku i u njemačke. Kuće nam se zaključavaju. Porodice nam se zatiru, prezimena izumiru. Djece malo i biće manje.
Otišao sam veseo i sjetan, vratio se tužan i sjetan. Zar smo se predali? Zar baš ništa ne možemo učiniti? Zar ne možemo barem malo podići glavu i pomoći jedni drugima da ne postanemo stranci, kraj sve ljepote koju nam je Bog podario?
O, Bože, daj nam snage da sačuvamo Domovinu! O, Bože, daj nam da nađemo uputu i put, da u našoj Zemlji naš Čovjek ostane! Daj nam, o Mudri, da osjetimo da i ovdje ima budućnosti! Daj nam, o Jedini, da se pouzdamo u Tebe i u sebe, pa da ovaj teški hal u kojemu smo, u izvjesnije i ljepše sutra promijenimo! Smiluj nam se, o Milostivi i mudre nam vođe pokaži, koji će znati pogledati dalje od svoga nosa i dalje od juče i danas! Tako ti tvoje milosti, o Samilosni!
Piše: Tarik Đođić
Akos.ba
