Nisam muslimanka, ali sam zaplakala tokom posjete džamiji

Tamo je bilo prikaza i eksponata, besplatnog osvježenja (i to puno), kao i poziva na razgovor o vjerovanjima i ako smo željeli, mogli smo gledati kako izgleda obavljanje molitve. Mi smo učinili sve osim gledanja molitve – nismo imali dovoljno vremena.

Ali glavna stvar za nas je bila dobrodošlica, otvorenost, velikodušnost i ljubav s kojom su nas dočekali.

Ušli smo u džamiju, bili smo pozdravljeni, onda smo prešli još nekoliko metara do druge sobe i tada nas je, mene i muža, nešto dirnulo i oboje smo zaplakali.

U mom slučaju, to je bilo nekontrolisano jecanje – kao da me je jako, jako stid. To je bila preplavljujuća senzacija, kao da to prije nisam znala, koliko smo mi i muslimani slični i kako je potpuno nepotreban taj glupi animozitet prema ‘njima’.

Odmah su me primile u topli zagrljaj – dok nisam prestala plakati – tri prekrasne muslimanke koje su potom objasnile mom mužu, Jonnyu, da im je žao, ali da njega ne mogu zagrliti. To nas je sve nasmijalo i zaustavilo moj plač, makar na kratko.

Svjesna sam da je ovo bila malo pretjerana reakcija sa moje strane, ali ne tražim izgovore – iako nisam mogla spriječiti suze. Željela sam da ovo podijelim sa drugima.

Postoje teroristi iz svake religije. Ali većina svih nas na ovoj prekrasnoj planeti su lijepi ljudi koji ne žele ili im ne trebaju sukobi i nasilje nametnuto nam od strane sićušne manjine iz svih religija. Zato je moja posjeta džamiji bilo potpuno obogaćuje iskustvo.

Autor: Jaki Miles-Windmill

Izvor: www.ilmfeed.com

Preveo: Nedim Botić

www.preporod.com