Nemjerljiva vrijednost pozorišne umjetnosti
Umjetnost ako nije magija onda nije umjetnost uopšte, a ako nije čarolija, onda takođe nije ni magija ni umjetnost.
Umjetnost kao vid nadgradnje
Za razliku od same povijesti i pukih činjenica, putem umjetnosti možemo dobiti potpuni ugođaj, atmosferu nekoga vremena te sami postati dio istoga. Osim odraza vremena, u umjetnosti prije svega možemo pronaći odraz sebe. Ponekad u pojedinom autoru vidimo upravo svoje ogledalo koje nam daje životni poticaj te nas jača i stvara inspiraciju za sam život. Ona nas na razne načine može dotaknuti, izazvati bujicu osjećaja te dovesti u potpuno novo duševno stanje. Ipak, individua mora bezgranično otvoriti srce za umjetnost.
Novi biser bosanskohercegovačke pozorišne umjetnosti
A novi biser bosanskohercegovačke umjetnosti, koja već pronalazi put do duša, jeste i pozorišna predstava „Gazi Husrev-beže ili: Bukagije“. Tematizirani događaji iz života Gazi Husrev-bega, plemića bosanskohercegovačkog porijekla koji je, prema mišljenju stručnjaka, jedan od najznačajnijih bosanskih vladara, ktitor i neimar koji je bitno utjecao na sveukupni razvoj Bosne i Hercegovine, a naročito grada Sarajeva, čine radnju pozorišne predstave „Gazi Husrev-beže ili: Bukagije“. Predstava je inspirisana historijskim ličnostima i događajima, ali donosi aktuelnu priču o univerzalnoj prirodi ljudskih ljudskih karaktera i njihovim odnosima u društvu. Tanja Miletić – Oručević je uz formiranje kvalitetne autorske ekipe i dobru podjelu uloga napravila predstavu vrijednih umjetničkih postignuća. Posebna vrijednost dramskog teksta Gazi Husrev-beže ili: Bukagije, a kojeg je donio profesor Džemaludin Latić, je jezik kojim govore likovi. Bilo da se radi o dijalozima ili monolozima, koji se realiziraju na uobičajen način ili odlomcima dramskih stihova, jezik Latićevih likova zadivljuje količinom i kvalitetom stilskih figura, ljepotom izraza i, konačno, bogatstvom vokabulara koji, bez obzira na obilje arhaizama, turcizama i arabizama, jednostavno – impresionira.
Predstava se dobrim dijelom bavi rezigniranošću, nemogućnošću da shvati zašto bosanski čovjek nikada ne voli vlast. Bilo koju. Pa ni onu koju je on činio, a trudio se da je čini na najbolji mogući način, da bude beskrajno nesebičan, da tom narodu izgradi sve što se može izgraditi, od džamije, imareta, medrese, hastahane, sahat-kule… do svega onoga što čini infrastrukturu po kojoj je Sarajevo i danas prepoznatljivo u svijetu. Međutim i takav čovjek je imao zavjerenike, one koji su bili protiv njega i željeli da ga sruše. Riječ je o raznim spletkama, onim koje se tiču vlasti i porodičnog života. Adaptaciju Latićevog teksta radio je Hasan Džafić koji potpisuje i dramaturgiju predstave, a postavkom ove drame Narodno pozorište Sarajevo još jednom je pokazalo da podržava domaće dramsko stvaralaštvo.
Gazi Husrev-bega je utjelovio mladi glumac Aldin Omerović, a osim njega uloge su ostvarili Emir Fejzić, Vedran Đekić, Merima Lepić-Redžepović, Ejla Bavčić-Tarakčija, Ermin Sijamija, Helena Vuković/Mona Muratović, Mehmed Porča, Aleksandar Seksan, Damir Kustura, Hasija Borić – Stojić, Riad Ljutović, Alen Muratović, Nerman Mahmutović i Davor Sabo.Autorica scenografije je Sabina Trnka, autorica kostimografije Lejla Hodžić, autor muzike Atilla Aksoy.
Možemo konstatovati da je pozorište oduvijek bilo mjesto susreta reditelja, glumaca i publike u jednom specifičnom odnosu koji treba da omogući specifičnu razmjenu energije, ideja, vrijednosti, a bosanskohercegovačka pozorišna umjetnost baštini dugu tradiciju i oduvijek je imala posebno mjesto na umjetničkoj i društvenoj sceni. Vrhunski umjetnici koji danas rade u pozorištima u Bosni i Hercegovini doista pokušavaju svojim mukotrpnim radom i, prije svega, izuzetnom ljubavlju prema umjetnosti kojom se bave, barem dijelom očuvati teatarsku tradiciju i ponuditi nam predstave kojih se ne bi postidjela nijedna svjetska teatarska kuća, a predstava „Gazi Husrev-beže ili: Bukagije“ je očitim primjerom navedenog. I zato im trebamo kao publika pružiti podršku puneći pozorišne dvorane. Na nama je da prepoznamo i sami da „duhovna nadogradnja ovdje nije bijeg od stvarnosti, nego način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste,“ kako je to nekad govorio Karim Zaimović.
Za Akos.ba: Rabija Arifović
