Nema okrutnog vladara bez naroda koji mu je to dopustio

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je između halife Omera, radijallahu anhu, i jednog čovjeka došlo do rasprave, pa je taj čovjek rekao halifi Omeru: ”Boj se Allaha, o zapovjedniče pravovjernih!” Jedan od prisutnih se iznenadio, pa ga je prekorio riječima: ”Zar ti da govoriš zapovjedniku pravovjernih: ‘Boj se Allaha?”’ Na to je halifa Omer el-Faruk, radijallahu anhu, rekao: ”Pusti ga! Divne li su to riječi! Nema dobra u vama ako ih ne budete govorili, niti ima dobra u nama ako ih ne budemo slušali i prihvatali.”

Taj čovjek nije bio odveden u zatvor, nije ga je uhapsila policija, nije završio na sudu zato što je rekao istinu, zato što je imao hrabrosti da opomene halifu, prvog čovjeka države. Njegova riječ bila je izraz savjesnog građanina koji se ne boji istine ni pred kim, pa ni pred najmoćnijim.

I halifa Omer, radijallahu anhu, nije to shvatio kao uvredu, nego kao podsjetnik na ono najvažnije, na strah od Allaha, koji svakog vjernika drži budnim i svjesnim odgovornosti. Hazreti Omer je znao da je samo čovjek, i da se istinska snaga ogleda u slušanju i prihvatanju istine.

Takvi vladari i vođe – širokogrudni i otvorenog uma -, i takvi ljudi (podanici), koji se u ime Allaha ne boje ničijeg prijekora, koji istinu govore u lice vladaru prije nego bilo kome drugome, jesu oni preko kojih se narodi uzdižu i napreduju. Upravo s takvim vođama i s takvim narodom su prve generacije ovog ummeta postigle ono što su postigle. A gubitkom takvih vjernika, malo po malo, došli smo do stanja u kojem se danas nalazimo.

Priča o halifi Omeru, radijallahu anhu, i čovjeku koji mu bez straha kaže: ”Boj se Allaha, o zapovjedniče pravovjernih!”, nije samo historijski događaj, već moralna paradigma koju svaka ljudska zajednica mora razumjeti i usvojiti.

Ta rečenica nosi sa sobom više od obične opomene. Ona odražava temeljni princip Božanske pravednosti i ljudske odgovornosti: vlast nije legitimna ako nije pod stalnim nadzorom savjesti i istine. Upravo u trenutku kad se moć suoči s moralom i istinom, rađa se prava snaga i napredak društva.

Međutim, mi smo danas svjedoci poraza ove paradigme. Danas vidimo muslimanske tirane koji ne podnose savjet, koji mrze različito mišljenje i koji svakog ko ih opomene doživljavaju kao neprijatelja. Takvi tirani žive u svijetu oholosti i lažne sigurnosti, u svijetu gdje se istina guši, a glasovi istine utišavaju.

U svom djelu Fi Zilalil-Kur’an, Sejjid Kutb opisuje psihologiju i prirodu tiranina ovim riječima: ”Obuzima ga oholost u grijehu, te u iskrenom savjetu vidi drsko zadiranje u njegovu vlast, umanjivanje njegovog utjecaja i uplitanje u njegovu moć i autoritet, kao što se navodi u ajetu: ”A faraon reče: ‘Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.’” (Gafir, 29.) To znači: ‘Ne govorim vam ništa osim onoga što smatram ispravnim i korisnim. A to je, bez imalo sumnje i rasprave, ispravno i dobro!’ Ta, zar tirani vide išta drugo osim ‘ispravno’ i ‘dobro’? Zar dopuštaju da iko pomisli da oni mogu pogriješiti? Zar je dozvoljeno da neko pored njihovog mišljenja ima i svoje? Ako to postoji, čemu onda njihova tiranija?”

Najgore što može zadesiti jedan narod jeste da mu na čelo dođu tirani koji ne vide ništa osim onoga što sami vide, i ne priznaje ništa što neko drugi misli.

Tiranija nije samo politička bolest, ona je manifestacija kolektivne neodgovornosti

Ali još gore od tih tirana je široka masa podanika koja pristaje da živi u poniženju, u zamjenu za mrvice ili prolazne užitke dunjaluka. To pristajanje ih, najčešće, vodi do odobravanja postupaka i riječi tih tirana, pa čak i do klicanja i aplaudiranja njima, bilo iz pohlepe, bilo iz straha. Dakle, tiranija nije samo politička bolest, ona je manifestacija kolektivne neodgovornosti, zanemarivanja i indiferentnosti naroda prema sopstvenom sudbinski važnom izboru. Pa ima li za jedan narod veće nesreće od ovoga?

Kur’an kad spominje kazivanja o tiranima i oholim vladarima, čini to da ostavi trajne dokaze da su ljudi sami – svojim izborima – ti koji stvaraju tiranske i nasilne vođe. Kad narodi biraju ili pristaju na to da im neznalice i pokvarenjaci budu vođe, onda nemaju pravo da poslije vrište i žale se na loše i okrutne tiranske vlasti. Jer, ni jedan tiranin, ma koliko bio glup, ohol i bezobrazan, ne može tlačiti i ugnjetavati narod ako narod nije sâm izgubljen u tami neznanja i zablude.

Tiranija, stoga, nije samo problem vladara, već i problem naroda, onih koji su birali ili prihvatili tirane, onih koji su šutke pristajali na ropstvo.

Bez buđenja savjesti naroda, bez hrabrosti da se kaže istina moćnicima, svaki pokušaj reforme osuđen je na propast. Istinski reformizam i društvena obnova mogu se desiti samo kad narod ponovo čuje i prihvati poziv: ”Boj se Allaha, o zapovjedniče pravovjernih!”

To nije samo riječ; to je poziv na buđenje, na odgovornost, na moralnu obnovu.

U ovom pozivu sadržana je snaga koja može srušiti tiraniju, osloboditi ljude i društva, uspostaviti pravdu i vratiti ljudima dostojanstvo.

Neka nam ova poruka bude opomena i nadahnuće da se ne zadovoljimo stanjem koje je nepravedno i ponižavajuće, nego da budemo oni koji će odvažnim riječima, djelima i vjerom izgraditi ljepše društvo, u kojem će istina i pravda biti temelj svakog autoriteta.
Preuzeto sa Saff.ba