Nedžad Ibrišimović: Odlomak iz drame “Karabeg”
Dželaludin Taib Karabeg rodio se u Mostaru godine hidžretske 1265. Bio je obdaren umnošću, ljepotom, istrajnošću, skromnošću, a duša mu je bila vedra. Otac mu je bio bogat čovjek pa ga je dao na nauke u Stambol. Kada je Karabeg otšao u Stambol bilo mu je dvadeset godina, a kada se povratio u Mostar, bilo mu je dvadeset i četiri.
Od 1272. do 1275. mostarski prvaci nikako se nisu mogli složiti koga da izaberu za muftiju, ali im se mladić učini podoban. Tako je Karabeg postao najmlađi muftija u historiji Bosne i Hercegovine. Ali samo što su ga darovali, on ono zlato pokupi i podijeli siromasima pa i sam pridoda kesu dukata, a njih napadne i javno osramoti za nedjela koja su počinili. Prvake to ražesti, ali ništa ne rekoše, nego se tajno zavjetovaše da Karabega ubiju.
Zgoda za njihov naum ubrzo se ukaže. Seljaci oko Nevesinja zatraže vojsku da ih zaštiti od razbojnika, ali ih mostarski mutesarif-paša, kajmekam i kadija odbiju. Nevesinjci onda odu Karabegu, a on ih primi, sasluša, fetvom naredi da se vojska okupi i sam je povede Nevesinju.
Mutesarif-paša optuži Karabega za pobunu, a valija tu tužbu izašalje veziru u Carigrad.
Neki se tome obradovaše, a neki se tome ražalostiše, jer su i oni i ovi mislili da se muftija živ neće vratiti.
Karabegov otac bio je odlučan čovjek, pa u inat ulemi i ostalim zlobnicima oženi sina Umihanom, lijepom Mostarkom,kćerkom zaima Abaz-bega Čauševića, koji je bio u zavadi s mutesarif-pašom .I to ga oženi onaj dan kada je Dželaludin morao u Stambol Velikom veziru na odgovor.
Bi sjajna svadba, muftija priđe svojoj ženi, ali usred veselja zajaha konja i ode u Dubrovnik, a odatle lađom u Carigrad.
U Carigradu ostane četiri mjeseca i umjesto kazne dobije mevlevijetti mehdžid, titulu kadijskog mulle, pregršt darova, sultanov blagosov, vezirovo povjerenje, siđe na kamili u Meku da obavi hodočašće, svrgnu mostarskog mutesarif-pašu i sarajevskog valiju i nakon devet mjeseci vrati se u Mostar.
Za to vrijeme umro mu je otac, a rodio mu se sin.
Nastavio je posao muftije, i za godinu dana, svojim dosljednim poštenjem i u vjerskim i u svjetovnim stvarima, odbio je sve ljude od sebe. Umihana se kamenila u njegovom zagrljaju, a mnogima je draža bila kadijina osuda nego muftijina pravednost. Prvaci su tražili ubicu.
Početkom 1295. godine Dželaludin Taib Karabeg se zatvori u kuću i ostane u njoj više od pola godine, nikako ne izlazeći. Domalo vremena Mostarci počeše na sva usta hvaliti mudrost i veličinu svoga muftije, odlučno odbivši da uzmu drugoga, pa makar Karabeg više nikada ne izašao među njih. Mutesarif-paša vještim spletkama ponovo dobi mutesarifluk, a podmitljivost, laž, zlo i nevolje uzeše maha.
Tako Mostarce zateče ljeto i vijest da će Austro-Ugarska zaposjednuti Bosnu i Hercegovinu.
Jedni su bili za to da se grad odupre ulasku vojske, drugi navališe na kapiju Karabegove kuće da traže savjet. On izađe pred njih i reče im da bi ovaj rat bio protiv Boga, sultana i razuma.
Mutesarif-paša i ostali prvaci sazovu narod na dovu, izvjese pobunjeničku zastavu na Tabiju, prenesu barut, topove i oružje iz Tvrđave pod Konak, optuže muftiju za izdaju, pa stanu vijećati kao da se odupru kauru.
Karabeg siđe među njih, a vojska pod Konakom, njih oko tri hiljade, rastavi se da on prođe. Čim stade među prvake, jedan između njih poteže nož u nakani da ga ubije, ali nekolicina skoči Karabegu u odbranu vičući da je ovaj što je potegao nož sulud i da ne vlada sobom. Nisu željeli da krv padne u Konaku, nego Karabegu odmah ponude da im bude vođ, što on odbi. Ponudiše mu da im bude reis, a on i to odbi. Ponudiše mu da im bude imam, a on razdrlji košulju na prsima i reče: “Ako vam je namjera da me ubijete, evo-ubijte me, ali znajte da ja nisam za ovaj rat.“
Tako ih zauzda i pokoleba.
Bašibozuci podno Konaka znali su o čemu govori u mutesarifhani, pa se niotkud nije čuo ničiji glas do Karabegov.
„Trideset hiljada vojnika nadire na Mostar i nisu dalje nego četiri sahata hoda, a nas je deset puta manje. Za dva dana ne bismo prenijeli barut i topove do Bijele Crkve a kamoli za četiri sahata. Pomoć iz Albanije i Konjica nećemo živi dočekati i grad će biti spržen. Kajtaz-paša sa svojih pet hiljada Arnauta neće nam priteći u pomoć. Redifski bataljon već pljačka grad…“
I pošto je poduže tako govorio, zaplaka. Svi se nadigoše da govore, a i vojska se uznemiri; već su se čuli pucnji i povici. Mutesarif-paša podiže ruku i reče: “Ako si protiv rata, a ti izdaj fetvu!“
Jednog čovjeka Bog toliko ne opterećuje!
Prvo zašutješe, a onda onaj što je potegao nož prihvati „Izdaj fetvu“! Svima se ote iz usta: “Izdaj fetvu!…“
Ali bašibozucima se vijećanje učini predugo, zapucaše prema Konaku, povikaše koliko ih grlo nosi i kidisaše na svoje vođe. Očas se od usta do usta pronese lažan glas: “Muftija piše fetvu o predaji“. Neki se prvaci razbježaše i posakrivaše, a Karabeg osta nijem i nepomičan sve dok ga vojnici ne dokopaše. “Ubijte nevjernika!“ urlali su.
Zabadali su svoje noževe ni duboko ni u srce i škrto s njega otkidali komad po komad. Dželaludin Taib Karabeg je dugo ostao na nogama opominjući ih na kaznu koja ih dočekuje. Kada je pao i izdahnuo, svukli su sa njega odjeću, a jedan donese Knjigu i otvoreno je baci na njegova prsa smijući se i govoreći: “Na, sada izdaj fetvu, murtate!“
Toga su bašibozuci grlili i ljubili, a onda su se svi zajedno uputili Karabegovoj kući. Tu posegoše rukama za niskom dukata oko Umihaninog vrata, ali je niska bila od konjske strune pa su dugo vukli dok je nisu prekinuli. Sve su prevrnuli tražeći zlato, a onda su kuću zapalili i ponovo sišli na Tepu. Vojska je pljačkala grad.
Oko hiljadu pobunjenika izađe austrougarskoj vojsci u susret, ali samo što su pripucali, pobjegoše očajavajući.
Karabega je u žurbi i strahu sahranilo jedva desetak ljudi, a mostarski prvaci požuriše kaurskom generalu i pokloniše mu se. Šestog šabana 1265. godine vojska je ušla u Mostar. (1878).
Izvor: Nedžad Ibrišimović „Žurno ispričao Šamilov mlađi sin“; Svjetlost Sarajevo, 1997.
