Kolumne i intervjui

Naši roditelji su se borili za ove granice, a nove generacije ih koriste samo da bi prelazile preko njih

Prije 76 godina, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu usvojene su današnje granice naše Bosne i Hercegovine. U tim granicama postala je ravnopravna članica unutar jugoslovenske federacije, a nešto više od 48 godina nakon toga u istim tim granicama postala je i samostalna država. Te granice su naredne četiri godine krvlju branjene i sačuvane.

Od samostalnosti do danas mnogi su napustili ove granice. Neki kažu ‘trbuhom za kruhom’, ali svako neka se zapita da li je zbog toga ili jednostavno što ima bolje uslove i ide ‘na gotovo’ jer je to, da se ne lažemo, puno lakše nego se boriti za boljitak i te standarde u svojoj zemlji.

Neki su protjerani van voljenih granica i jedno vrijeme nisu imali priliku da se vrate, a sada nemaju posao koji bi mogli raditi ovdje. Postali su državljani druge zemlje, ljubav prema Bosni je ostala, ali ne i dovoljna želja da se vrate nazad. Nema naš narod volje da se bori i čini svoju državu boljom, radije će ostati u jednom odlično uređenom sistemu. Nije problem naći posao, a ako se radi isto kao i u drugoj zemlji može se dobro živjeti, obzirom na to da ljubav prema domovini nadoknadi ono malo finansija što fali, a zasigurno ne fali puno. Ljudima treba bolja politika, ali oni koji mogu nešto promijeniti ne vide perspektivu ili se jednostavno uklope u masu zbog pritisaka onih kojima ovo ‘nije loše’.

Naš najveći problem su mlade generacije. Dijete završi osnovnu školu i počne ići na kurs stranog jezika, ne da bi bilo bogatije za jezik, već da što prije ode preko granice. Tinejdžeri nakon srednje škole jedva da uzmu diplomu, a već su na putu prema zapadu. Nije dobra situacija, ni blizu idealne, ali se ni ne trudimo da nam bude bolje. Na konkurs za neki bolji posao ne prijavimo se jer ‘ima neko sa štelom’. Tako razmišljaju svi, a mjesto čeka nekog odgovornog, bez štele, ali se taj neko ni ne prijavljuje.

A šta nam nudi druga država?

Dobro plaćen posao, ali da postanemo programirani na rad, a uživanje samo za praznike. Ali i ta plata se potroši lahko, standardi nisu kao u Bosni. Ko ovdje ne troši na luksuz poslije si može priuštiti lijepe praznike. Ni vani se ne troši mnogo na luksuz, glavni su rad i odmor od rada, ostalo možda dođe na red. Zapadni sistem nije pogodan ni za porodični ambijent, čak ni o sebi mnogi ljudi nemaju kad misliti. Neko ode vani, ostavi svoje roditelje, rodbinu, prijatelje. Ostavi ih i onda se sjeća vremena koje je sa njima provodio, a sjedi među četiri zida, sam. Da li je to uživanje. Imamo pare, ali nemamo porodične ljubavi i rahatluka. Upravo je rahatluk ono što fali ljudima van Bosne. To imamo u Bosni, ali to ostavljamo.

Naši roditelji su se borili za ove granice, a nove generacije ih koriste samo da bi prelazile preko njih, usput se objavi slika i u opisu se da do znanja da se osoba koja ide vani ne planira vraćati u svoju rodnu grudu.

Neki od najboljih studenata odu vani i tamo dobiju posao zbog svoje kvalitete, a Bosnu zaborave. Ko bi se i vratio kad zna da njegova primanja ne bi bila ni približna onima vani. Ali onaj ko voli svoju domovinu vraća se, iskreno se nadam. Kada neko krene sa promjenama mladi će to prihvatiti, ako ih više bude. Samo treba sve pokrenuti, podrška dolazi odakle se i ne nadamo, sa svih strana. Bolje uslove hoće gotovo svi, a kada većina nešto želi to se i dobije. Pitanje je samo ko će sve da pokrene, a neko hoće.

Ostaje nada u bolje sutra. Nada koja svakim danom blijedi…

Sretan ti Dan državnosti, jedina nam domovino!

Piše: Muharem Salkica

Akos.ba

Povezani članci