U svijetu nedaća, gubitaka, ratova i borbe da se preživi, sve više je malih i sve je manjih porodica, a mnogo je razorenih i razdvojenih porodica. Svi primjećuju da je porodica savremenog doba sve češće prikraćena za jedan dio, koji se ničim ne može nadoknaditi – za nane (bake, none, nene) i dede. Dešava se i to da su roditelji roditelja, ta moćna i tajanstvena veza s našim porijeklom i prošlošću, zanemareni, baš kao što su ponekad i djeca zanemarena. Dešava se da, i kada su živi i zdravi, suviše često sjede sami, negdje u svojim hladnim, penzionerskim stanovima, a ponekad i u staračkim domovima; u starim pričama bi se reklo – u zapećku. Ali, dešava se i nešto drugo, još uvijek i sve više. Sve češće se ti savremeni, zaposleni očevi i majke – u svojim užurbanim danima i sedmicama, onda kad podbace vrtići ili “teta-čuvalica” odustane – ponekad iz najtanahnije želje, a ponekad iz najegoističnijih pobuda, sjete da imaju roditelje, ili bar jedno od njih, da njihova djeca imaju nanu ili dedu.

• Ta draga stara ruka

Zašto su roditelji roditelja tako važni i zašto je važno da oni što više vremena provode s unucima? Odgovor na ovo pitanje obično sadrži i odgovor na pitanje zašto unuci toliko vole nane i dede.

•  Imaju vremena

Te nane i dede imaju vremena napretek za one koji su im važni, a unuci su im obično najvažniji. Uvijek su slobodni za unuke. Nikuda ne žure i žive sporijim tempom, pa zato rijetko kada i unuke požuruju. Možda zato unuci s njima uče temeljitije, detaljnije, pa i ljepše. S njima je manje stresa. I kada ima stresa, milovanjem stare ruke po glavi svaka briga mine, pa i ona koju dijete osjeća.

•  Znaju puno priča

Kako to reče jedan dedo: “Znamo puno priča, a neke su čak i istinite.” Ne stide se da se opuste s djecom, da se smiju, da s njima gledaju crtane filmove, da glume, da slušaju djecu i budu im najbolja publika, koja će pljeskati onome što njihovo unuče uradi, izgovori, nauči. Pričaju priče o prošlosti porodice i tako neprimijetno u razvoj identiteta djeteta “prinose svoj klas”. I nane i dede znaju priče kojih nema u slikovnicama, knjigama, ni na televiziji.

•  Uzori su unucima

Zbog svojih vrijednih ruku, vještina i znanja – i novih i starih – pravi su uzori. Možda i roditelji posjeduju isto znanje, ali nemaju vremena, a najčešće ni strpljenja, da ga prenesu. Zato su tu nane i dede. Nane kuhaju najljepša jela na svijetu i pletu najljepše šalove. Dede znaju svašta napraviti od drveta i znaju puno o automobilima. Ponekad sami uzgajaju voće i povrće i djeci omogućuju taj jedinstveni dodir sa zemljom, dodir s najvažnijim dijelom prirode u nama, koji iz dana u dan gubimo. Bez pritiska, unucima s lahkoćom objašnjavaju zbivanja u prirodi, u okolini, među ljudima. Znaju zaprljati ruke da nešto urade, pokazujući unučadima vrijednost svakog čestitog rada.

•  Vole da uče

Stari ljudi su za nova znanja otvoreniji nego što mislimo. Oni vole da uče o novim tehnologijama (čak i kad se svim tim novim stvarima podsmjehuju). Tako djeci daju iznimno dobar podsticaj da i sama uče nove stvari. Osim toga, nana i dedo će uvijek htjeti dopustiti da im unuče pokaže nešto što oni (tobože, ili stvarno) ne znaju, npr. uključiti kompjuter. Tako kod djece podstiču samopouzdanje i osjećaj koliko je vlastito znanje vrijedno.

•  Pouzdani su u svemu, u ljubavi najviše

Svugdje bi išli s unucima: na planinu, u kino, u zabavni park, u biblioteku. Rado ih vode u vrtić ili u školu. Istinske vrijednosti svojih unuka ističu i u zvijezde kuju unuče koje ih usvaja, ali bez zadrške, i kritikuju kad dijete nešto ne radi dobro. Kritike od nana i deda uvijek se lakše podnesu, a, začudo – i učinkovitije su. Svoju unučad bezuvjetno vole i to i pokazuju, što je nezamjenjiv dar. Grle ih, ljube, hvale, ljuljuškaju u krilu, pjevaju im pjesme i igraju se s njima. Čuvati čuvare Iako živimo u zemlji koja sa svojim vjerskim i kulturnim tradicijama baštini vrijednost poštovanja prema (starim) roditeljima, ljubavi i brige do njihove smrti, te običaj da se nane i dede brinu o unucima, sve dok su “u snazi”, valja nam se podsjetiti na taj neprocjenjivi dar. Poslije roditelja, braće i sestara, nane i dede su oni s kojima se stvaraju najčvršće i najtrajnije porodične veze. Oni istinski čuvaju: čuvaju djecu od svega što im prijeti; od hladnoće i bolesti, od nesređenosti i stresa, od neznanja i ravnodušnosti, od lijenosti i nesigurnosti. Najviše čuvaju od nedostatka ljubavi. Čuvaju porijeklo, vezu s prirodom i porodicom, čuvaju istinu i maštu. Svako ko je prikraćen, pa nema vlastite roditelje, ima obavezu, što bi rekao jedan filmski književnik, “da nađe novu porodicu”, da djeci nađe zamjenske nanu i dedu. Bilo bi dobro da ih nađe među komšijama, među rođacima, među starim prijateljima. Nane i dede treba čuvati, zbog svega što oni čuvaju, posebno zbog toga što su idealni čuvari unučadi. Autor: Uma Delić (akos.ba/novovrijeme.ba )