Iako u Hrvatskoj možete dirati sve, žrtva Vukovara ne smije se dovoditi u pitanje. E pa, ovaj je i to uspio.

Piše: Goran Borković

Bila su to tri kralja. Svaka usporedba s Biblijom nikako nije slučajna, premda ovi ‘sveci’ nikome ništa nisu donosili, nego su, štoviše, odnosili. Njihova imena su (poredat ćemo ih po abecedi, jer bi svaki drugi redoslijed bio paušalan): Zoran Janković, Miroslav Mišković i Ivica Todorić.

Trojica južnoslavenskih kraljeva; korporativni lideri Slovenije, Srbije i Hrvatske; magovi trgovine; tranzicijski dobitnici; ljudi koji znaju kako zaraditi novac; maheri nad maherima; najbolji dokaz da je ekonomija iznad politike: jednom riječju – carevi.

Eto to su bila njih trojica. Svaki je u svom lenu vladao.

Janković je balkanski inteligentno seoski trgovački lanac zvučnog imena Mercator pretvorio u vodeću maloprodajnu trgovačku kuću u regiji.

Mišković je krenuo s drukčijih pozicija, ali je prirođenom srpskom pameću osigurao nevjerojatan uzlet svom C marketu kad su mu i unosniji biznisi propadali.

Todorić je rastao na imotskoj mudrosti koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavljala na cjedilu.
Ishod poslovno-političke avanture ovog SHS-trojca danas znamo.

Čekajući poštara

Evo, naprimjer, Mišković. Taj je iskesao 12 milijuna eura da se izvuče iz pritvora, a nema tome nekoliko mjeseci da je ponudio cjelokupnu imovinu državi samo da mu se ponovno izda pasoš. Kaže da će sve propasti bez njega i da mora putovati u inozemstvo, jer da mu je, kada je riječ o poslu, sasvim jednako je li u pritvoru ili na slobodi, ako ne smije van Srbije. Znači li to da bi rado poput nekadašnjeg sudruga Bogoljuba Karića nestao u Rusiji, nije na nama da prognoziramo.

Ili Janković. Njega, zajedno s četvoricom suradnika, sumnjiče da je potpisao fiktivni ugovor na 1,8 milijuna eura, a sve kako bi tvrtka GREP dobila 50 milijuna eura kredita od Nove ljubljanske banke za gradnju sportskog centra Stožice. Jankoviću za sve što je napravio u proteklih dvadeset i kusur godina prijeti do osam godina zatvora. Nakon prozivki politički je praktički umro, da bi se potom na mišiće vratio, preuzevši opet kormilo stranke Pozitivna Slovenija koju je sam osnovao. To što je zbog toga pala slovenska vlada nije ga ni najmanje uznemirilo. Što će biti s njim, sam Bog zna, ali baš kao i ‘slučaju Mišković’, nije na nama da prognoziramo.

Tu je i treći junak, Todorić. E taj se pokazao i pametniji, i sposobniji, i mudriji od njih. Dok su ova dvojica s iščekivanjem osluškivala zvono čekajući poštara i u subotu ujutro, Todorić je mirno spavao prebirući po glavi je li mu fešta koju je večer prije priredio u svom dvorcu ponad Zagreba za hrvatsku elitu prošla onako kako je očekivao. A imao je povod, ne može se reći. Kupio je Mercator! Kako ne bi slavio!?

Petu godinu ta se priča vuče malo-pomalo što po poslovnim krugovima, što po medijima.

Pet godina Todorićev Agrokor mjerka ovaj, kako smo već rekli, nekadašnji lanac zadruga koji je Janković pretvorio u slovenski nacionalni simbol i dokaz alpske trgovačke sposobnosti.

Pet godina je to trajalo!

Izdržao je pritom Todorić i velika iskušenja. Sigurno mu je, dok je ispijao neko od svojih baranjskih ili istarskih vina, prošla kroz glavu i ona velikodušna Jankovićeva ponuda da se ujedine njih trojica i krenu na istok, prema Ukrajini.

Todorić, naravno, na to nije pristao, premda je i sam znao da mu bez širenja nema spasa. Barem ne onog poslovnog. Zato je krenuo sam.

Pokušavao je po Turskoj i Rusiji utržiti što se utržiti da, pa makar i na vlastitu štetu, ali uspjeha nije bilo. Jednostavno je bio premali, a gađao je – naravno, kao i uvijek – veliko. E sad mu je napokon prošlo. OK, koštat će ga više od pola milijarde eura, ali se svaki cent isplatio. Uostalom, nije nizašto išao u Moskvu da bi kod moćne Putinove Sberbanke dogovorio novi kreditni aranžman za reprogram vlastitih financijskih obaveza, koji mu je i omogućio ovako veliko preuzimanje.

Analitičari pogriješili

Nije slavio samo Todorić. Slavila je i poslovna Hrvatska ponosno dižući ruke u nebesa, jer je i ovo preuzimanje dokazalo da su svi oni ekonomski analitičari debelo pogriješili slaveći slovensku ekonomsku politiku iz 1990-ih, koja je jakim nacionalnim nabojem sprečavala privatizaciju njihovih najvećih kompanija i banaka.

Nasuprot njima, Hrvatska je odmah digla ruke i predala se. Najprije svojim tajkunima, a nakon prodaje Hrvatskog telekoma, i stranim korporacijama. Dok su u Sloveniji čuvali sve što vrijedi (čak je i belgijski KBC uspio kupiti tek četvrtinu Nove ljubljanske banke), u Hrvatskoj su najprije novcem poreznih obveznika sanirali, pa potom velikodušno prodali sve financijske institucije koje nešto vrijede – od Zagrebačke preko Privredne do Splitske banke. Nitko nije pravio problem.

Nazdravio je Todorić sam sebi i zbog te činjenice. Nazdravio je jer je dokazao da je „i ovaj put bio upravu“, jer je, za one koji ne znaju, u Hrvatskoj Todorić uvijek upravu. Ovdje se njegovo ne propituje, čak i kada na jednoj od rijetkih tiskovnih konferencija počne nešto palamuditi o potrebi očuvanja zdravlja djece i nužnosti da se bave sportom, a sve usput mašući fotografijom unuka koji jedva da je krenuo u osnovnu školu, a već igra nogomet. 

Opširnije na Al Jazeeri:

Na tronu može biti samo jedan

Izvor: Al Jazeera