Na kraju života nam ostane samo ono što smo drugima poklonili

Davanje i dijeljenje ljudima kojima je to potrebno je svakako jedna od bitnijih i značajnijih osobina. Ova poslovica se u potpunosti slaže sa religijskim naučavanjem koje nas potiče na dijeljenje i potpomaganje i koje kaže da je to sredstvo brzog i efikasnog ulaska u Raj (Džennet).

U današnjem vremenu krize, recesije i siromaštva posebno je značajan pojam davanja i dijeljenja.

Obaveza nam je javno govoriti o tome i poticati potpomaganje svih onih kojima je to neophodno.

Gledam kako ljudi bezpotrebno grade i troše novac na nepotrebne stvari, dok drugi jedva preživljavaju. Pitam se: kad bi svi ovi ljudi koji bespotrebno troše svoj novac na luksuz i ovaj prolazni dunjaluk, imali svijesti pa ispunili svoju obavezu davanja (u islamu poznatu kao obavezno izdvajanja-zekat), da li bi uopće bilo siromašnih i gladnih. Zasigurno da ne bi. Svi bi bili zadovoljni i sretni. Stoga, smatram obaveznim javno podstaknuti i tražiti od onih koji su dužni da daju i dijele iz svog imetka, da to čim prije i učine. Time ispunjavaju svoju moralnu, ljudsku i vjersku obavezu i svrstavaju se u red Bogu odanih i uglednih ljudi.

Škrtice niko ne voli. Bog kaže da je bogatstvo iskušenje za one kojima je dato, iz razloga da se vidi kako će oni s tim postupiti.

Kaže se da će bogatstvo i imetak mnoge strmoglaviti u pakao, zbog toga što ga nisu dijelili sa onima kojima je on bio neophodan.

Opet za one velikodušne, koji troše i dijele, bogatstvo je blagodat sa kojom će otići u Džennet.

 Kao i sve drugo na ovom prolaznom svijetu, tako i imetak može biti utrošen u dobro ili zlo. Može biti razlogom naše vječite sreće na budućem svijetu ili razlogom naše vječite propasti i patnje na onom svijetu ukoliko nismo znali upravljati imetkom i trošiti ga na svoju porodicu, rođake, prijatelje, komšije i sve one kojima je on bio potreban.

Besmisleno se plašiti da ako budemo davali i dijelili da ćemo propasti i ostati bez ičega.

Uzvišeni kaže da će onima koji dijele uvećati imetak iz riznice svoje milosti i da će im to biti mnogostruko uvećano.

Ipak bitno je znati da naše dijeljenje mora biti potaknuto iskrenošću i činjeno u ime Stvoritelja, a ne zarad lične hvale, prestiža i ličnog dokazivanja.

Ni Bog ni ljudi ne vole hvalisavca i foliranta. Najbolje dijeljenje je ono koje se čini krišom, onda kada to drugi ljudi ne vide. Tako ćemo se zaštiti od tog hvalisanja i dokazivanja.

Međutim, dijeljenje koje nam je obaveza kao zajednici (zekat)  može biti činjeno javno sa ciljem da i druge podstaknemo da isto to učine.

Darujmo jedni druge i poklanjajmo međusobno. Na kraju života nam ostaje samo ono što smo drugima poklonuli. Kad se na Sudnjem danu bude sveo račun naših životnih aktivnosti i postupaka tek tad ćemo u potpunosti biti svjesni ove činjenice.

Za Akos.ba piše: Admir Iković