Na današnji dan: Liplje (Zvornik) jedini oslobođeni logor u BiH

Piše: Samir KARIĆ

U aprilu 1992. godine stigli su Arkanovci u Zvornik. Uz podršku JNA, dobrovoljaca iz Srbije i lokalne policije, počelo je etničko čišćenje ovog podrinjskog gradića. Većina je Bošnjaka protjerana, a mnogi su ubijeni. Desetine je njih iz čaršije pobjeglo u naselja, udaljena nekoliko kilometara od grada. Neki su spas našli i u naselju Liplje. Sredinom maja u ovo naselje dolaze pripadnici JNA. Prema svjedočenjima mještana, vojnici su kazali da su u Liplje stigli kako bi zaštitili građane i uspostavili mir u Zvorniku. Dvije sedmice kasnije, ispostavilo se da su zločinci slagali.

„Mi smo tada nastavili raditi svoje poslove. Međutim, nakon nekih desetak dana, njihovi su kamioni krenuli i pokupili oko 450 ljudi. Strpali su ih u dvije kuće“, prisjeća se Muharem Sinanović Šiško, zvornički ratni heroj i dobitnik Zlatnog ljiljana.

Bošnjaci koji nisu bili zarobljeni počeli su se ubrzo buniti. No, zlikovci su zatvaranje mještana pravdali time – da ih je strah Zelenih beretki. Civile su koristili kao živi štit.

„Vršili smo izviđanje. Ništa neobično nismo primijetili. No, sve se potpuno promijenilo kada je jedna djevojka pobjegla iz logora i ispričala kakve se strahote dešavaju u kućama u Liplju. Ta nas je djevojka pitala: ‘Šta vi radite? Zar ne vidite šta se dešava’? Djevojka je rekla da vojnici otimaju pare, siluju, premlaćuju, tope plastiku ljudima po tijelu, ubijaju“, priča Sinanović koji je tih dana organizirao akciju oslobođanja logora.

Bilo je to prvi put da on i njegovi suborci učestvuju u jednoj akciji. Jednostavno, kaže, krenuli su pa makar i poginuli. Veli, njegov ga je otac tada upozoravao.

„Govorio je: ‘Znate li vi gdje idete? Koliko treba ljudi za napad?’ Mi smo krenuli pa šta bude. Imali smo jednog poginulog i trojicu ranjenih“, ispričao nam je ovaj povratnik.

Akcija oslobađanja počela je tako što su Šiško i njegovi vojnici tokom noći opkolili kuće nu Liplju koje su bile pretvorene u logor.

„Samo 13 kuća graha dijelilo nas je od četnika i 30 metara od civila. Stigli smo po noći. Nismo mogli nazad kada je svanulo. Morali smo naprijed. Nisam siguran koliko nas je tačno učestvovalo“, priča nam Muharem Sinanović Šiško.

Osim oružanog napada, Šiško i drugi mještani koristili su i druge metode borbe. Uz pomoć stanovnika, među kojima su bile i žene, pokušali su inscenirati kao da na logor napada nekoliko stotina naoružanih boraca.

„Imali smo ljude sa strane koji su vikali: ‘Opkoli Kalesija, napad, juriš!’ Mi smo ovdje napadali, a oni su govorili kao u velikim bitkama: ‘Juriš!’ Bilo ih je 300-400. Bili su na brdu i trčali su do potoka, a potom se vraćali gore. To je bilo jezivo. Brdo je odzvanjalo“, dodao je Šiško.

U napadu je poginulo sedam agresorskih vojnika. Nakon oslobađanja logora, zločinci su se razbježali po livadama, šumama i potocima u Liplju. Mnogi su oblačili i dimije kako ih oslobodioci ne bi prepoznali. Šiško se u razgovoru za Stav prisjetio i najstravičnijih scena koje je vidio nakon oslobađanja logora. Prilikom ulaska u jednu kuću ugledao je nagu dvanaestogodišnju djevojčicu.

„Čudili smo se da nakon tolike pucnjave neko spava. Kada se sve završilo, ovaj jedan kaže: ‘Ima dolje jedno mrtvo.’ Pitam: ‘Pa, ko je mrtav?’ Kaže: ‘Djevojčica’. Ona nije imala tragova na sebi, ali je bila mrtva. Monstrumi i ološi silovali su djevojčicu, najvjerovatnije, sve dok nije preminula“, posvjedočio je Šiško.

Sinanović se prisjetio još jedne žene za koju je mislio da je mrtva.

„Žena je bila sva crna. Stavili smo je među mrtve. Kada smo druge previjali, čuli smo krik. Mi se okrenemo, međutim, ništa. I tako se desilo nekoliko puta. Mislili smo da nam se pričinjava. Poslije smo prišli i vidjeli da je živa. Žena je bila potpuno crna, kao da je ofarbana. Ali, preživjela je i živjela je još 10 godina nakon toga“, govori nam Sinanović, dodajući da je u logoru ubijeno 27 civila te da nije poznato koliko je žena, djevojaka i djevojčica silovano u logoru.

Povratnica u Liplje P.S. preživjela je torture u zloglasnom logoru. S komadom hljeba i glavicom luka u kesi, u maju 1992. krenula je bježati. Zločinci su je vratili do kuća gdje se nalazio logor.

„Vidim, ima našeg naroda dosta. Jedan govori: ‘Ja ne mogu klati, samo mogu tući i ubijati iz puške, ja sam ljevak.’ U logoru su rađene stvari koje se ne mogu ni zamisliti. Silovanje i premlaćivanje bilo je svakodnevica. Ja ne vidim na oči. Mene su tukli jedno pet dana i pet noći. Muž mi bio u Njemačkoj pa hoće pare i zlato. Nisu dobili ni bombone. Kažem: ‘Ja samo ovo imam od imanja, moj vrat, pa sijeci.’ Nisam htjela ništa dati, ali ubili su sve u meni“, kaže P.S.

Navodi kako je po pet zločinaca tuklo civile jer „dvojici brzo dosadi“. Pored premlaćivanja prijetili su joj i nožem.

„Kaže: ‘Zaklat ću te. Koje oko da ti prvo izvadim?’ Odgovorim: ‘Vadi oba, ne trebaju mi da tebe gledam.’ Onda pita: ‘Koju ruku da ti siječem?’ Odgovorim: ‘Sijeci obje! Neću njima za tebe da radim’“, priča ova hrabra žena koja je pretrpjela i druge metode iživljavanja: „Topili su plastiku. Vidiš šta su mi pržili, tako i noge i ruke. Rasijeku kantu, zapale i kapaju. Ovdje su mi cigare na obrazu gasili. Noge po zglobovima zapalili.“

Logoraši Liplja uvijek spominju nekoliko imena: Tihomir Jasikovac, Ljubiša Dragić, Dragiša Dragić, Vlajko Bačić, Milan Grujić, Cviko Antić, Savo Antić, Dragan Bačić zvani Kljoka, Vladimir Ferko zvani Pače, Miroslav Vuković, Mile Maksimović… Ove i mnoge druge osobe preživjeli smatraju odgovornim za stradanja u logoru Liplje.

„Ako među onima koji se spominju među brojnim svjedočenjima i čija imena pamtimo po zlu ima nevinih, neka ljaga sramote i iživljavanja nad nemoćnima bude skinuta s njihovih imena, a neka one koji su to zaslužili stigne ruka zemaljske pravde“, poručili su preživjeli.