Muslimanska radna etika

Piše: Elvedin Subašić

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima. Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu.

Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku. Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama. Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu. Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima… Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd. Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema. Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza… Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz. Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti. S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”. Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes. Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici. Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu.

Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana. Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo. Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati. Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.'” (El-A’raf, 85)

Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu. Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks. (islam.ba)

akos.ba